Priprema li Vlada još jedan zakon koji bi mogao komotno postati još jedna vrsta parafiskalnog nameta? Nacrt zakona o zaštiti na radu, kako ga tumači naš čitatelj (ime i prezime poznato redakciji), odgovara lobiju stručnjaka zaštite na radu. Također, povećava birokratski udio posla u maloj tvrtki, a možda daje priliku ministru Liniću da dodatno opali kaznu tvrtki i poduzetniku.
Što s jednim zaposlenim Naš se čitatelj, ne bez ironije, pita kako je našoj vladi uspjelo napraviti čak i više nego što su to napravile zemlje EU. Oni su direktivu od 19 članaka i 3800 riječi gotovo deset puta nadmašili napisavši nacrt koji ima 109 članaka i 23 tisuće riječi. Stvar je još čudnija jer je riječ o direktivi prema kojoj se usklađuju zakoni i koja sadržava i odredbe kojima je Europska komisija omogućila državama članicama EU pojednostavnjenje zakona. E, tvrdi naš čitatelj, to su predlagatelji zakona odnosno naši vlastodršci zanemarili iako su marljivo i bez iznimaka citirali sve ostale odredbe.
Prema tom zakonu, tvrtka mora imati stručnjaka zaštite na radu ili mora angažirati vanjskog suradnika. Nije li to dodatni (parafiskalni) namet tvrtkama i još jedan doprinos države, makar i mali, da putem zakona poveća nelikvidnost? Primjerice, predlagač zakona ne pita se kako će to izvesti poduzeća s direktorom koji je jedini zaposlen, a takvih je 23 tisuće od ukupno 130 tisuća, odnosno 18 posto. Tvrtki do dva zaposlenika ima 35 tisuća, a do tri ih je 42 tisuće, u što nisu uračunani obrtnici.
Ima i takvih poduzeća čiji su svi zaposlenici, njih nekoliko, članovi uprave. Oni sigurno nemaju preveliku želju, pogotovo u ovakvoj krizi, zapošljavati nekoga tko će im objašnjavati kako se zaštititi na radu, kao ni u obiteljskim poduzećima. Naš čitatelj dobro zapaža pa se pita i što je s djelatnostima gdje su opasnosti minimal-ne, poput prevoditelja, odvjetnika, bilježnika, dizajnera, knjigovođa, turističkih agencija, mi bismo dodali i novinara... Kad bolje razmislim, možda je zakonodavac baš i razmišljao o tome da je sada kriza i da i takvim djelatnostima prijeti opasnost na radu. Primjerice, zbog krize se ne ulaže u osnovna sredstva nego se iskorišta-vaju ona koja tvrtke imaju pa zbog staroga kompjutora koji se svako malo zamrzne nekom novinaru može puknuti film pa ga razbije šakom. E, to bi onda zaista bila ozljeda na radu jer bi šaka ili nabubrila ili prokrvarila pa bi i takvim djelatnostima trebao neki stručnjak koji bi rekao da se to ne smije tako raditi.
Nova radna mjesta No naš čitatelj čini se da ne gleda dalje pa smatra da je logično takve djelatnosti isključiti iz zakona ili napraviti zajedničku procjenu opasnosti za cijelu djelatnost. S druge strane, taj je zakon savršena prilika da inspektori usvoje taktiku svojih kolega iz Porezne uprave te da slučajno u prolazu dođu u tvrtku i nevino zatraže klamericu da zaklamaju neki dokument, a onda, kakve li nespretnosti, malo zakvače i prst te kanu kap-dvije krvi. Ako nema zaštitni-ka na radu ili pak direktor nema vanjskog suradnika, onda slučajni prolaznik izvadi značku...
Na taj bi način i ministar Linić bio zadovoljan jer bi ostvarivao dodatni prihod, a iz straha da bi i drugima mogla naletjeti potencijalna mušterija i stvarni inspektor, obrtnici bi masovno počeli angažirati stručnjake ili otvarati nova radna mjesta. Nekad davno polutajno je kružio slogan ‘Druže Tito, ne mere se više, jedan radi, a četvero ih piše‘.