Skoknuo sam malo do rodnoga kraja i ondje čuo priču koja me nije iznenadila, ali istog me trena uzrujala.
Ne mogu govoriti o imenima, ne zato što se bojim, nego zato što nemam čvrste dokaze, ali ovu bih priču iskoristio da upozorim ljude na to što trebaju činiti ako nekomu odluče posuditi novac.Dakle, u mom kraju živi čovjek koji je nekoć nešto značio u jugoslavenskom gospodarstvu, a koji je i prije rata prikupljao novac od sirotinje za kojekakve projekte. Prvi projekt proveo još osamdesetih godina prošlog stoljeća i očito mu je to dalo ideju desetak i više godina poslije, kad je postao popularan, da prikuplja novac od sirotinje koja je otišla trbuhom za kruhom u Ameriku i Europu. Uvijek je bio nekakav razlog: te za ovaj projekt, te za liječenje uglednog člana… Znao je on koliko ga ljudi vole i naivno mu vjeruju. I, doista, iako nikad ništa nije bilo od tih kojekakvih projekata, nitko od njih nije ga pitao: ‘A gdje je moj novac?‘ Doduše, lažem, malo ga je njih tužilo, ali pitanje je hoće li ikad biti donesena presuda u njihovu korist.
Kredit za ‘biznismena‘ Posljednji veliki projekt u koji je navodno ušao bila je ‘greenfield‘-investicija za pokretanje tvornice. Pozvao je narod da sudjeluje svojim novcem jer će ta tvornica biti, jelte, vlasništvo svih nas. Doduše, narod se malo opametio pa love, iako je stizala, nije bilo u očekivanim količinama. Pompozno je najavljeno polaganje temeljnoga kamena, no sve stoji jer nazovineprijatelji navodno ne daju sve dozvole. Ipak, da nešto nije uredu, čuo sam ovaj vikend kad su mi bliski ljudi ispričali kako je taj veliki biznismen opet pozvao jednog čovjeka, siromašnog radnika, i tražio od njega da podigne kredit, svoju kuću stavi pod hipoteku te manji dio love (ne znam o kolikom je iznosu riječ) uzme sebi, a veći dio posudi njemu. Pričaju mi da je čovjek došao kući, utučen, ne zna što učiniti… Nije mi poznato što se dogodilo poslije, ali ovo sam htio iskoristiti kako bih dao nekoliko savjeta onima koji su poput tih ljudi posuđivali na povjerenje. Naravno, to ne znači da ja ne bih posudio novac bliskim ljudima, i to bez papira, ali ne baš svakomu.
Papir trpi sve Odlučite li posuditi nekomu novac, predlažem da se ponašate kao kamatari. Ugovor o posudbi obvezatno ovjerite kod javnog bilježnika i pitajte onoga komu posuđujete što nudi kao instrument osiguranja (kuću, automobil, zemlju…). I nemojte da vam bude neugodno, jer mnogo se ljudi na ovim našim prostorima poslije pokajalo što nije tako osiguralo posuđeni novac. Što bi rekao jedan moj vrli drug, ‘papir trpi sve‘, ali i s takvim papirom možete imati problema - povlačiti se po sudovima, imati ovrhe i tko zna što još. Naravno, kad spominjem kamatare, ne mislim da se treba ponašati kao oni, nego, jednostavno, da se treba koristiti njihovim procedurama. Uvjeravam vas, oni koji su vas namjeravali prevariti naći će izliku da vam kažu kako su se snašli na drugoj strani te da im ne treba vaš novac. Još nešto neka vam bude na pameti: imam osjećaj da su u ovih dvadesetak godina ti varalice postali toliko bezobrazni da se čak ljute kad ih pitate kad će vam vratiti lovu. To upućuje na oprez pri posudbi. Ipak, da se razumijemo: takvi su likovi sigurno u manjini i nikako ne sugeriram da su svi ljudi zli i slične gluposti. Naprotiv, malo više povjerenja ne bi nam štetilo, ali oprez je majka mudrosti.