Nedavno sam se vratio s godišnjeg odmora. Bio sam na moru, obišao sam njegove sjeverne dijelove i vidio kako se gosti pomalo kupe i odlaze jer im je kiša baš sve pokvarila. Nemaju razloga ostati.
Oni koji se razumiju mnogo više u turizam kažu da mi nudimo samo more i plaže. Milijun puta do sada mogli smo to čuti. Nemamo sadržaja, a i ono što sami osmislimo treba tek proći dugotrajnu proceduru kojekakvih lokalnih i državnih uprava. Evo jednog primjera iz prve ruke što mi ispriča čovjek koji je krenuo u posao razgledavanja podmorja.
Računica bez glavne stavke Njegovo ime nije važno; mnogo je važnije to da je naručio neku vrstu podmornice koja u dijelu gdje je potpalublje zaroni, a putnici kroz prozore mogu promatrati morsko dno. Podmornicu je platio dosta skupo, ili se meni tako čini, ali u svakom slučaju investirao je svoj novac. Ukalkulirao je broj gostiju, uzeo je u obzir da bi neke sezone mogle biti slabe (kao što je, čini mi se prema prijevremenom napuštanju gostiju, baš ova sezona), izračunao je koliki bi mu mogao biti prihod te kad bi mogao vratiti uloženo. Izračunao je i koliko će mu trebati od ideje do realizacije te kad bi mogao naručiti plovilo, početi raditi... E, ali nije računao na nešto na što je morao računati - na vrijeme potrošeno kod lokalnih vlasti. Dakle, sve je stavio na papir, a nije stavio upitnik kad će mu ljudi iz raznoraznih uprava dati određeni papir.
Plovilo mu je isporučeno na vrijeme, ali tek su tad uslijedile muke. Daj papir za ovo, daj za ono, papir ovamo, papir tamo... sto stvari, žali se moj Istranin. Problem je u tome što su takva plovila nešto novo na našem Jadranu, procedure i propisi postoje, ali s obzirom na to da se nitko od referenata u upravama nikad s tim nije bavio, onda ljudi, logično, i ne znaju što to treba uraditi, kod koga otići, koji dokument izvaditi...
Ali nije tu uopće problem, kaže poduzetnik. Ima razumijevanja za takvu specifičnu situaciju jer zaista nije ništa čudno da ljudi ne znaju nešto što nikad nisu radili ili pak znaju malo o tome. Problem je druge prirode. Kad god se pojavio kod nekoga da ga uputi, referenti su se ponašali po onoj ‘brigo moja, prijeđi na drugoga‘. Njima se nije dalo raspitati kod kolega koje sve dokumente treba prikupiti i gdje otići po njih, a da ne kažem da im se nije dalo proučavati procedure...
Volja, a ne zakon ‘Hodite vi u sobu broj taj i taj, oni bi trebali nešto znati o ovome‘, rekli bi mu. Onda ode u sobu tu i tu, a oni se čude, nemaju pojma o kakvoj je turističkoj usluzi riječ, pa ga pošalju u tamo opet neku sobu. Jedva je izganjao tu gomilu papira i počeo tek u kolovozu nuditi turistima vožnju jadranskim podmorjem. Priča mi da nije jedini koji se odlučio za taj posao; diljem priobalja ima podosta onih koji nude taj vid zabave turistima, pa iako sam ga pitao jesu li i oni imali sličnih problema, nije mi znao reći jer nije nešto posebno kontaktirao s kolegama iz drugih sredina. Ali zato ono malo njih s kojima je razgovarao reklo mu je da su imali slične ili nešto manje probleme, ovisno o tome tko je bio kakve sreće. Odnosno, je li naletio na referenta koji se htio uhvatiti ukoštac s tim ili nije.
To je jedan od naših problema. Deviza ‘brigo moja prijeđi na drugoga‘ konstanta je bez obzira na politički sustav. To je ujedno dokaz da u našoj zemlji ne vladaju u potpunosti zakoni, nego ljudi, a to je već odlika režima koji se ne mogu pohvaliti demokratskim standardima.