Nedavno sam na jednom portalu čitao kako se jedan poduzetnik 17 godina vukao po sudovima te je nakon drugostupanjske presude u kojoj je izgubio odlučio iskoristiti preostale pravne mogućnosti.
No budući da je za to potrebno mnogo novca, tražio je, unatoč pravnoj neukosti, mogućnost da sam napiše zahtjev za reviziju te žalbe preostalim sudskim instancijama. Razlog je, kaže, i taj što bi on to bolje sastavio od odvjetnika jer najbolje poznaje situaciju.To me ponukalo na to da upozorim na procedure i obveze u takvim situacijama. Često se zna dogoditi, pogotovo kad su u pitanju mali poduzetnici i obrtnici, da ne znaju što im je činiti, pa na početku čine proceduralne pogreške na temelju kojih im budu odbačene žalbe. Tako je taj poduzetnik razmišljao o tome da sam napiše zahtjev za reviziju Vrhovnom sudu RH i istodobno podnese tužbu Ustavnom sudu te Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Ustavna je tužba zadnja Najprije revizija. U članku 91. a Zakona o parničnom postupku stoji da ‘stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik’. Zahtjev može sama podnijeti iznimno i stranka (tj. poduzetnik) ako ima položen pravosudni ispit, a može ga u njegovo ime podnijeti i druga osoba s pravosudnim ispitom koja nije odvjetnik. Drukčije, dakle, nije moguće. Osim toga, zahtjev za reviziju moguć je samo u slučaju kad je spor vrjedan više od 500 tisuća kuna (čl. 497. ZPP-a), u suprotnom, zahtjev će biti odbijen. S druge strane, koliko god poduzetnik bio upućen u svoj predmet, teško će moći pronaći pravne smicalice koje uoče pravnici, a dobrom odvjetniku nije problem brzo ući u bit stvari.Kad je riječ o reviziji, ona se mora podnijeti u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude. To nas dovodi do pitanja može li se istodobno podnijeti i ustavna tužba. Ne može, jer u čl. 62., st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu piše da se ustavna tužba može podnijeti tek nakon što je iscrpljen pravni put, a u st. 3. piše: ‘U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni je put iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima.’ To znači da se mora najprije podnijeti zahtjev za reviziju. Doduše, u čl. 63. istog zakona piše da je moguće podnijeti ustavnu tužbu i kada nije iscrpljen pravni put, tj. kada u razumnom roku sud nije donio odluku. To se može tvrditi jer je poduzetnik čekao 17 godina. Međutim, ‘razumni rok’ je rastegljiv pojam, pa savjetujemo da se poštuje procedura.
Čitajte Grčara I na kraju, tužba Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Do kraja 2013. mogla se podnijeti tužba u Strasbourgu a da nisu bila iscrpljena domaća pravna sredstva. Tamošnji je sud čekao da se ona iscrpe i da onda pokrene postupak. Međutim, oprez, od 1. siječnja 2014. to više nije moguće i oštećenik će morati proći najprije sve domaće instancije, u suprotnom će biti automatski odbijen. Uostalom, čitatelje valja uputiti na tekstove moga uvaženog prethodnika u ‘Pravdi za sve’ Ivice Grčara kako bi se shvatilo zašto je baš kod Europskog suda za ljudska prava toliko važno iscrpiti sva domaća pravna sredstva. Suci u Strasbourgu ponašaju se kao da je taj sud zbog njih, jer većinu tužbi u startu odbacuju a da i ne napišu obrazloženje zbog čega, pa je pitanje hoće li i vaša tužba imati smisla unatoč poštovanju procedure.