Aktualno Pravda za sve Preporučeno Preporuka urednika

Pravda za sve: Država bez razloga diskriminira tvrtke u kojima ima udjele

tvrtke
Edis Felić

Bio sam nedavno na Liderovom Klubu izvoznika u Osijeku i čuo za jedan primjer u kojem država uskraćuje tvrtkama u kojima ima određeni udio da se jave na neke natječaje za novac iz EU-fondova. Iako je to stara priča da smo veći katolici od pape kad su u pitanju briselski propisi, možda nije zgoreg navesti još jedan primjer kojim se to potvrđuje.
Uglavnom, jedan je sudionik spomenuo problem da država prilikom objave nekih natječaja postavi uvjet da tvrtka mora biti u 100-postotnom privatnom vlasništvu, iako takav uvjet nije propisan u EU. Ili pak u nekim drugim natječajima uvjet bude taj da se mogu javiti i tvrtke u kojima udio države u vlasništvu ne smije prijeći deset ili 25 posto.

>>>Vjerovnik se od zastare duga može zaštititi založnim pravom ili suvlasništvom

Nije bitno iz koje je tvrtke čovjek koji je to problematizirao, navodim samo da je riječ o velikoj tvrtki čiji je državni udio nešto manji od 50 posto te ne ispunjava nijedan od navedeni uvjeta. No problem je dublji jer kao što sam naveo, pravimo se veći katolici od pape ili smo kao poturice gori od Turaka zato što ponekad država inzistira da se mogu javiti samo tvrtke koje su u 100-postotnom privatnom vlasništvu, a možda bi taj novac dobro došao i tvrtki u kojoj je, primjerice država 30-postotni vlasnik kako bi financirala neki projekt koji inače ne bi mogla sama financirati.

Unaprijed diskvalificirana

U natječajima za sufinanciranje projekata iz fondova EU često se propisuje da tvrtka mora biti u stopostotnome privatnom vlasništvu. Tako su diskvalificirane tvrtke u kojima država ima bilo kakav udjel iako Bruxelles dopušta sudjelovanje onima koje su do 50 posto državne
Uostalom, i kod privatnih je tvrtki tako, nedavno mi je jedan privatni poduzetnik rekao kako je pokrenuo neke projekte samo zato što je imao velike šanse da dobije novac iz fondova EU (i dobio je).

Netko može reći, pa što hoćemo, ima i natječaja u kojima je dopušteno da državni udio u vlasničkoj strukturi bude deset posto. Ali takvima možemo postaviti pitanje što ćemo onda s tvrtkama u kojima primjerice 17 posto vlasništva pripada državi, a 83 posto je privatni kapital. To znači da je ova tvrtka s pretežito privatnim kapitalom unaprijed diskvalificirana, a da ne govorimo o tome da je možda imala dobre projekte za koje je mogla povući novac iz fondova EU.

>>>Edis Felić: Kako je mali čovjek prije desetak dana pobijedio sustav

Ista je situacija kada je državni udio u vlasništvu neke tvrtke 30 posto, a uvjet je da ne smije biti veći od 25 posto. Što veli jedan od sudionika, sve bi to možda bilo i u redu kad bismo mi sav novac iz fondova povukli tim natječajima, ali iako se država hvali da je efikasnost povlačenja novca sve veća, ipak većinu još uvijek ne uspijevamo povući. Pa zašto onda u ministarstvima kompliciraju, umjesto da procijene koliko bi mogao povući privatni sektor, pa ako procijene da neće moći mnogo, neka uključe tvrtke s vlasničkim udjelom države barem do 49 posto.

Mi tu ne možemo ništa

Ne navodim toliki vlasnički udio bez razloga, a objasnit ću i zašto. Naime, kada je jedan od sudionika naveo taj problem, mogao se čuti komentar od ljudi iz državne uprave ‘da se hrvatska svojim propisima prilagođava EU-regulativi’. Mi neupućeni shvatili smo to na način da je EU propisao da je u nekim natječajima limit državnog udjela 10 posto, u nekima je 25 posto, u nekima ne može biti ni jedan posto… Ipak nije tako jer kako je objasnio taj sudionik koji je problematizirao takve natječaje, upravo bi i trebalo primijeniti rješenja koja nudi EU.

>>>Pravda za sve: Mladi poduzetnici trebaju pravodobnu reakciju sustava

A što kažu briselski propisi? Kažu samo to da su javne (ili državne) tvrtke one s vlasničkim udjelom države većim od 50 posto, odnosno s prevladavajućim utjecajem, a ostale se ne smatraju državnim tvrtkama. Dakle, upravo ono što je rekao državni službenik, trebamo se prilagoditi propisima EU. A što smo mi napravili? Umjesto da pustimo i tvrtke s državnim udjelom do 49 posto na natječaje, što nam dopuštaju briselska pravila, nekima od njih to uskraćujemo postavljajući limit od 25 posto, katkad i deset posto državnog suvlasništva. Dakle, veći smo katolici od pape ili smo možda poturice gore od Turaka. 

POST SCRIPTUM
Iako sam u glavnom tekstu kritički pisao o organizaciji natječaja za fondove EU, po tko zna koji put moram istaknuti da ne smijemo generalizirati ljude iz državne uprave. A na Liderovom Klubu izvoznika u Osijeku domaćin, predsjednica Uprave Ericssona Nikole Tesle Gordana Kovačević navela je ljude iz Ministarstva gospodarstva kao dobar primjer. Upravo je ta tvrtka zajedno s Ministarstvom odradila nekoliko dobrih projekata, a Kovačević je uz to ispričala kako nakon svakog uspješnog projekta pošalje pismo zahvale ministru gospodarstva i poimenice sve te ljude navede hvaleći njihov angažman. Mislim da je to dobra praksa i da bi i drugi poduzetnici trebali tako raditi, naravno ako se državni službenici pokažu korisni.

Komentari