Razgovaram ja tako nedavno s pametnim čovjekom, sveučilišnim profesorom, o raznim temama, među ostalim o tome kako nam nedostaje radnika za pojedine djelatnosti, a godinama ograničavamo uvoz takve radne snage sustavom kvota. Osim prilagodbe obrazovnog sustava i liberalizacije uvoza radne snage jedno je od rješenja, kaže, da i naši domaći radnici budu bolje plaćeni pa će ostati u Hrvatskoj. Vrtim sumnjičavo glavom, ali podsjeća me na to da je za nepodizanje plaća radnicima dijelom krivac i sama država sa svojim propisima.
Ako bi, primjerice, građevinska tvrtka, objašnjava, osigurala radnicima smještaj na moru jer ih ne može naći među domaćim stanovništvom, morala bi im ga obračunati kao plaću u naravi i na to platiti zdravstveno i mirovinsko osiguranje te druge poreze. To je veoma problematičan sustav za troškove radne snage iako ti radnici zapravo ne dobiju veću plaću za uplaćeni viši porez.
Crta razdvajanja
Kao efekt poslodavci bi mogli barem za dio tih poreznih troškova povisiti plaće radnicima, što bi bio malen doprinos tomu da neki od njih ne odu trbuhom za kruhom u inozemstvo.
Moj sugovornik ima pravo, s tim da kod plaća u naravi ipak treba povući crtu, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga da država lakše donese izmjene Zakona o porezu na dohodak i pripadajućega Pravilnika o porezu na dohodak. Naime, kao plaća u naravi tretira se, primjerice, situacija u kojoj poslodavac daje zaposleniku stan na upotrebu bez naknade. Prema Zakonu, poslodavac je zaposleniku isplatio dodatnu neto plaću u iznosu tržišne cijene najma i na taj iznos mora obračunati doprinose, porez na dohodak i prirez. Tu je još plaćanje PDV-a zbog najma. To vrijedi i kad poslodavac dopusti radniku da se koristi njegovom vikendicom na moru bez naknade, kad mu daruje nešto vrednije od 400 kuna ili za dijete starije od 15 godina. Kao plaća u naravi tretiraju se i pozajmica i kredit bez kamata ili uz kamate niže od četiri posto, kao i darovanje dionica ili upotreba tvrtkina automobila u privatne svrhe.
Sve su to specifične situacije i ne moraju se svi primjeri uzeti u obzir ako bi ministar financija Zdravko Marić jednog dana odlučio nešto mijenjati. Mi mu predlažemo da od tih odredbi Zakona o porezu na dohodak izuzme tvrtke za koje je jasno da na tržištu rada ne mogu tako lako pronaći radnike.
Mali gubitak
To znači da ne mora u svim slučajevima tvrtka biti oslobođena od plaćanja poreza na plaću u naravi. Primjerice, ako netko ima visoku plaću pa uz to dobije stan besplatno i auto na upotrebu u privatne svrhe, i ja mislim da treba platiti porez na takva primanja u naravi.
Ali u našem primjeru građevinske tvrtke svi vrlo dobro znamo da uvjeti smještaja tih radnika nisu na hotelskoj razini; riječ je ili o barakama ili pak o stanovima u kojima živi po nekoliko radnika. U takvim uvjetima baš ne bih mislio da imam dodatnu plaću. No ti su ljudi zadovoljni jer su dobili posao, poslodavac je zadovoljan jer ima radnike, a država zasigurno ne bi mnogo izgubila na porezima i doprinosima kad bi za takve radnike napravila iznimku.
Uostalom, Jako Andabak je u prošlom broju Lidera rekao da bi tvrtka iz Zagreba mogla računovodstveno prikazati da radnike šalje svaki dan na terenski rad pa bi joj država morala priznati 170 kuna troška dnevnice za svakog od njih. Država zato gubi dio poreznih davanja, pa bi zakonskom promjenom ipak dobili svi.
Kume, đe ti je lova?
Prije nekoliko mjeseci veli meni građevinski poduzetnik: ‘Daj vidi možeš li mi u Bosni naći tesare, armirače, zidare, keramičare... Za svaki sat njihova rada ti ćeš dobiti jedan euro.‘ Istog trenutka oči mi se pretvoriše u onaj znak dolara, znate ono kad Bajo Patak osjeti zaradu i u očima mu se pojavi znak $. Pritom sam razmišljao da se posao može proširiti i prikupiti lijepa svota. Ali budući da nisam poduzetan, velim ja svome kumu Fricu, koji živi i radi u Bosni, bolje poznaje ondašnje ljude i kojemu bi ta zarada više koristila, da mu nudim priliku da zaradi euro za svaki sat radnika kojega pošalje u Zagreb. Veli mi kum: ‘Haj‘, vidjet ću!‘ Nakon mjesec dana pitam ga ja zašto ne šalje ljude, a on veli: ‘A koga da ti pošaljem? Tko je mislio raditi, šibnuo je u Austriju i Njemačku.‘ Tako mi kum ostade bez solidne zarade, a tvrtka bez radnika.