Prije dva tjedna Općinski sud u Puli odbio je tužbu tvrtke Auto SL 91. Ta je tvrtka, koja se bavi obukom vozača, 2009. potpisala ugovor s tvrtkom Tesco-Car i preuzela njezine kandidate, s tim da je Tesco-Car trebao platiti Auto SL-u za obuku tih kandidata. Riječ je bila, uglavnom, o kandidatima iz grupacije Uljanik s obzirom na to da je Tesco-Car tvrtka kći tvrtke Uljanik Tesu i Uljanik komercijale.
No Tesco-Car otišao je u stečaj i likvidiran je, a Auto SL 91 tužbom je tražio da Uljanik Tesu kao vlasnik (85 posto vlasništva) i Uljanik komercijala (15 posto vlasništva) namire dug veći od 170 tisuća kuna. Bolje rečeno, tražio je da članovi tih uprava snose odgovornost prema čl. 10. Zakona o trgovačkim društvima, koji kaže da članovi uprave odgovaraju svojom imovinom ako su svojim odlukama nanijeli štetu tvrtki. No prema članku 501. istog zakona sud je to odbacio.
Nema dokaza No najprije obrazložimo pojam ugovora o vođenju poslova društva. Taj ugovor potpisuju tvrtka i njezina kći, čime tvrtka vlasnica ima ovlaštenje da daje upute upravi tvrtke kćeri, tj. vladajuća tvrtka praktično upravlja poslovima ovisne tvrtke.Sada se vratimo na članak 501. On govori o situaciji kada takvog ugovora nema, a ako je zaista postojala neka, primjerice usmena uputa uprave vladajuće tvrtke upravi tvrtke kćeri, to treba i dokazati. Ako se pak ne dokaže, vladajuća tvrtka ne snosi nikakve obveze za dug koji je stvorila njezina tvrtka kći. Dakle, da bude sasvim jasno, odnosno da se ne izjednačava pojam upravljanja s pojmom obveze. Ugovor o vođenju poslova društva tiče se zaista vođenja poslova, odnosno upravljanja drugom tvrtkom i samo u tom slučaju tvrtka vlasnik ima obvezu podmiriti dug svoje tvrtke kćeri.Upravo je takva situacija bila u slučaju duga Tesco-Cara prema Auto SL-u 91. Tijekom sudskog postupka predstavnici oštećene tvrtke nisu mogli priložiti dokaz da postoji ugovor o vođenju poslova društva između Uljanik Tesa i Tesco-Cara, niti da je postojala usmena uputa. Zato Uljanik Tesu nije ni bio obvezan podmiriti dug veći od 170 tisuća kuna koji je napravio Tesco-Car. Članak 501. kaže da je tu obvezu mogao preuzeti Uljanik Tesu samo kad bi se dokazalo da je naredio Tesco-Caru da sklopi ugovor s Auto SL-om 91.
Čemu ugovor? Drukčija je situacija kada ugovor postoji jer u tom slučaju teret dokaza da ne postoje upute leži na upravi vladajuće tvrtke. No kako kaže odvjetnica tvrtke Auto SL 91 Roberta Gottwald, takvi se ugovori najčešće ni ne sklapaju, pa smatra da je sud trebao drukčije reagirati.Ovdje nemamo prostora navoditi njezino viđenje stvari jer nam nije namjera komentirati presudu, a s druge strane postoji i mogućnost žalbe. No skrenuli bismo pozornost na odvjetničine riječi da se najčešće ni ne sklapaju takvi ugovori. Praksa pak pokazuje da vladajuća društva imaju utjecaj na odluke koje formalno donosi uprava njihovih tvrtki kćeri i to je potencijalno veliki problem u Hrvatskoj.Članak 501. ZTD-a na taj način praktično štiti od odgovornosti tvrtke vlasnice, odnosno ljude koji donose ključne odluke za svoje tvrtke kćeri, a to znači i loše odluke. Zato bi najprije trebalo preispitati čemu služe takvi ugovori i ne bi li trebalo zakonski nametnuti obvezu svakoj tvrtki vlasnici da solidarno sudjeluje u vraćanju duga koji je napravila njezina tvrtka kći.
**************
PRAKSA
Teško dokaziva odgovornost
U današnjem tekstu spomenuta je odgovornost članova uprave. Naš pravni stručnjak prof. dr. sci. Hrvoje Kačer kaže da u sudskom postupku ne može jedini temelj biti čl. 501. ZTD-a, kada je u pitanju dug koji je napravilo ovisno društvo. Ističe i čl. 10. istog zakona, a u njemu se govori o proboju pravne osobnosti, tj. o tome da odgovorne osobe odgovaraju za poslovanje tvrtke svojom imovinom. U tužbi je Auto SL 91 zaista inzistirao i na odgovornosti članova uprava Uljanik Tesa, Uljanik komercijale i Tesco Cara, ali sud je to odbacio. Pojednostavnjeno rečeno, kako nije dokazano da su članovi uprava tih tvrtki upućivali Upravu Tesco-Cara s kim će sklopiti posao, tako nije bilo moguće dokazati i njihovu odgovornost. Profesor Kačer kaže da je inače rijedak slučaj u sudskoj praksi da netko bude osuđen kao osoba koja je odgovorna za štetu koju je nanijela svojoj tvrtki.