Vlado Madžarac iz Karlovca, vlasnik male tvrtke MVB, samo je jedan u nizu onih koji su osjetili čari hladovine zaposlenih u Ministarstvu financija.
Prethodnik mi kolega Ivica Grčar već je pisao o lijenosti tih ljudi navodeći kopipejstanje rješenja, ali ovo je prešlo svaku mjeru.Madžarac kaže da sve ove godine uredno podmiruje obveze prema dobavljačima i državnoj upravi, nije bio u blokadi, ali kaže da se od 2006. spori s Poreznom upravom Karlovac s epilogom proteklog tjedna. Naime, 2004. je preko tvrtke kupio kućicu veličine 7 x 6 metara s vanjskom garažom kojom se koristio za obavljanje djelatnosti (skladištenje materijala, manji remonti pumpi kompresora, kancelarija, uređeni prostor za primanje poslovnih partnera). To je jedina nekretnina koju je tvrtka imala u vlasništvu, a registrirana je na adresi njegovoga privatnog stana u Karlovcu.
Prva žalba No 2005. službenica Porezne uprave Karlovac obavila je nadzor poslovanja i utvrdila da se kuća ne upotrebljava u službene svrhe, o čemu je sastavila zapisnik koji je Madžarac zaprimio 22. ožujka 2006. na temelju kojeg je tvrtka MVB bila dužna platiti 83.000 kuna s kamatom na ime poreza iz dobiti i PDV-a. U taj dio nećemo ulaziti jer nemamo uvid u pravo stanje stvari, a nije ni bitan za ono na što želimo upozoriti - na samovolju službenika u samostalnim službama za upravne postupke Ministarstva financija. Dobar je primjer rješavanje Madžarčevih dviju žalbi.Prvi je put tvrtka MVB 21. travnja 2006. uložila žalbu. Razmatrana je na drugostupanjskom upravnom postupku, da bi tek nakon tri godine i dva mjeseca (9. lipnja 2009.) stigao odgovor da se žalba odbija. Za sve to vrijeme čekanja na rješenje tvrtki je zaračunavana zatezna kamata. Platili su dug, ali bez kamata i početkom rujna 2009. podnijeli prijedlog prvostupanjskoj službi za otpis kamata s obzirom na to da im je drugostupanjska služba morala odgovoriti u roku dva mjeseca. I zaista, u članku 121. Zakona o upravnom postupku (NN 47/09) piše da ‘drugostupanjsko tijelo rješenje o žalbi mora donijeti i dostaviti stranci putem prvostupanjskog tijela što je prije moguće, a najkasnije u roku od 60 dana od dana predaje uredne žalbe, ako zakonom nije propisan kraći rok.‘ No samo 15-ak dana kasnije odbijen je prijedlog za otpis kamata od strane prvostupanjske službe. Obrazloženje rješenja krajnje je licemjerno jer u njemu stoji da je Madžarac kao porezni obveznik izjavio žalbu te je time ‘preuzeo rizik za obračun kamata zbog proteka vremena od nastanka obveze do izvršenja plaćanja‘. To što je gotovo tri godine i dva mjeseca trebalo da mu se odgovori duboko probijajući zakonski rok, čime mu je država nabila zakonsku kamatu, to kao nema veze.
Druga žalba Sredinom listopada 2009. na takvo rješenje MVB podnio je svoju drugu žalbu. Država je promptno reagirala po prijedlogu za otpisom kamata, jer kada je u pitanju novac od kojeg država olako ne odustaje, rokovi za odgovor poštuju se. No državna je uprava ponovo pokazala svoje licemjerje jer je tek prije tri tjedna Madžarac dobio odgovor da se odbija žalba zbog toga što nije prihvaćen otpis kamata. I to se rješenje drugostupanjske službe čekalo gotovo 3,5 godine. Dug je u međuvremenu narastao na dvostruki iznos (oko 160 tisuća kuna) jer je onaj dio koji su platili (bez kamata) 2009. država preusmjerila u podmirenje tih kamata. Odustao je od tužbe Upravnom sudu.