Vlada bi što je prije moguće morala promijeniti zakonska rješenja naplate doprinosa za obrtnike, jer postojeći sustav naprosto ih guši.
Naime, prema članku 66. Zakona o doprinosima (NN 144/12) mjesečne osnovice za obračun doprinosa umnožak su iznosa prosječne plaće i koeficijenata, a za osiguranike prema osnovi obrta koeficijent je 0,65.Naša čitateljica iz Duge Rese ima takav problem, a znamo da ga ima i većina od 82 tisuće obrta koliko ih je danas ostalo (od 2008. ugašeno ih je 18 tisuća). Ona je otvorila obrt 2005., radi sama, uramljuje slike, restaurira okvire, ostakljuje male prozore... Porezna joj je uprava po sili zakona odredila visinu doprinosa od nekih 1800 kuna određujući joj osnovicu od 5000 kuna.
Kritika čitateljici To je razumljivo, međutim, problem je što su joj svake godine određivali visinu doprinosa na temelju spomenute osnovice, iako joj je godišnji prihod iznosio 80 tisuća kuna. Iz Porezne uprave objasnili su nam da svake godine donose Naredbu o iznosima osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja. Znači da obrtnicima, neovisno o prihodima, država određuje koliko će plaćati doprinose.S obzirom na to da je imala male prihode (prosječno 6700 kuna na mjesec), od kojih je morala izdvajati za doprinose, porez, troškove repromaterijala, kredit te sebi nešto ostaviti i za kruh, razumljivo je da nije mogla svih ovih godina plaćati sve obveze. Do sada je uplatila 130 tisuća kuna, ali veliki dio otišao je na kamate. Trenutačno je dužna više od 100 tisuća kuna, uglavnom kamata.Osim toga problem joj je do lani bio i ulazak u sustav PDV-a jer je kupila strojeve i materijal nadajući se, ako i ne uprihodi 85 tisuća kuna (prema tadašnjem zakonu), da će iz njega izići. Međutim, po sili zakona morala je ostati u sustavu, iako toliko nije uprihodovala, idućih šest godina, jer se prva godina ne računa.Najprije kritika čitateljici. Ako već nije mogla procijeniti koliko će zarađivati idućih godina pa se kupnja strojeva može smatrati svjesnim rizikom, onda je sigurno mogla znati, da se malo raspitala prije otvaranja obrta, da ne može tek tako izaći iz sustava PDV-a.
Svi su gubitnici Što se pak tiče određivanja doprinosa, bilo bi daleko pravednije da obrtnici plaćaju doprinos prema rezultatima svoga rada. Time im država ne bi uzimala ono što joj objektivno ne pripada, rizik visine buduće mirovine snosili bi isključivo obrtnici, a s druge strane, nije isključena ni mogućnost da bi i država na taj način prošla bolje. Primjerice, čitateljičinih 80 tisuća kuna godišnjeg prihoda nije dovoljno da podmiri samo njezin dug od 100 tisuća kuna, pa nije isključeno da će propasti. Budući da nema nikakve imovine na koju bi sjela, država bi izgubila i taj novac koji potražuje (doduše uglavnom kamate), ali bi i izgubila stalnog platišu kakvih-takvih doprinosa. S druge strane, kako je to već jednom primijetio moj kolega Ivica Grčar, poreznici prisilnom naplatom praktično tjeraju obrtnike da dio svog posla obavljaju na crno, ne isporučujući račun, a na isto ih tjera i postojeći način određivanja tih doprinosa. Ni na taj način nitko ne dobiva.Do sada nije bilo sluha za jadikovke obrtnika, a teško da njihove muke čuje i danas netko, pogotovo što država uzima novac gdje god može. No uz naše razumijevanje situacije porezne bi vlasti morale voditi računa da i mali obrtnici imaju kredite i troškove poslovanja, pa bi bilo dobro da se razmisli o tome da se barem onima do 100 ili 150 tisuća kuna prihoda uvede neki novi model.