Prošlo je već više od godinu dana kako sam ovu rubriku preuzeo od kolege Ivice Grčara. Točnije, 21. ožujka 2013. objavljen je moj prvi tekst i sada kad razmišljam unazad tih godinu dana, mogao bih sažeti nekakvo svoje iskustvo u evidentiranju problema koji muče hrvatski poslovni svijet.
Pokušavam ustanoviti koliko su ove moje pisanije bile korisne poduzetnicima i čini mi se da se ne mogu baš pohvaliti rezultatima. Najviše je bilo riječi zahvale čitatelja kada sam se potrudio saznati kako riješiti neku situaciju i to je bio lakši dio ovog posla. Čitatelj ispriča problem i traži savjet, a ja problem objasnim nadležnim tijelima ili stručnjacima (hvala profesoru Hrvoju Kačeru, Mariji Zuber, Ivanu Idžojtiću...). Iskustva čitatelja takva su da su uspjeli odgoditi ovrhe, poslali su žalbe na prave adrese ili smo im pak sugerirali nešto drugo.
Odbačene priče No bilo je i čitatelja koji su se naljutili. Primjerice, jedna je čitateljica tražila savjet kako izbjeći ovrhu iniciranu od Porezne uprave. Razlog zašto nije plaćala doprinose leži u tome što je digla kredit i kupila stan. Sjećam se da smo se gospođa Zuber i ja složili, kad sam je pitao postoji li rješenje za čitateljicu, da je ona tipičan primjer naših ljudi koji svoje privatne obveze stavljaju ispred obveza prema državi, pa se onda ljute što im država sjeda na račun. Naveo sam koje joj sve mogućnosti stoje na raspolaganju, ali nisam stao na njezinu stranu protiv države zato što nije imala pravo pozivati se na rješavanje stambenog pitanja a da nije našla rješenje kako platiti porez.Kad već pišem o tome, želio bih napomenuti i da sam nastojao staviti do znanja da neću uvijek podržati poduzetnike, bez obzira što u ovoj rubrici pišemo o njihovim problemima s državom ili nekom njezinom tvrtkom, ustanovom, agencijom. Neki čitatelji očito su pogriješili jer su mislili da ću ih braniti i onda kada su očito oni napravili propust, a ne država. Nisam siguran koliko sam percipiran na taj način, ali možda dovoljno govori podatak da sam najviše takvih primjera odbacivao, čak i u početku kada sam strahovao da neću imati čime popuniti rubriku. Prihvaćao sam samo one koji ne bi negirali svoju pogrešku, a pokušali smo za njih naći nekakvo manje bolno rješenje.
Psi laju... No gledajući iz moga kuta, bojim se da moram konstatirati da nisam baš potpuno uspio. Mnogo je više priča koje nisu izazvale reakciju nadležnih tijela, odnosno kao da su se ljudi u institucijama i ustanovama ponašali prema onoj ‘psi laju, a karavane prolaze‘. Znalo se često dogoditi da ni ne odgovore na moja pitanja, a čitatelji kao da i sami to osjećaju, pa mi često vele kako baš i ne vide smisla u tome da se njihov slučaj objavi u medijima. Tako to izgleda iz kuta čitatelja, a, ponavljam, s obzirom na najčešće neotklanjanje problema od strane države, tako to izgleda i iz moga kuta.Ipak, nije baš tako. Prema onoj drugoj, ‘zrno po zrno pogača...‘ ovakve priče itekako imaju smisla. Što bi se tek dogodilo da svi šutimo o svojim problemima?! Ovako, ja ovdje objavim jedan problem, kolegice i kolege iz medija objave druge probleme i bez obzira na nereagiranje institucija, stvara se barem kod dijela građana slika stanja u društvu, a to znači da i građanska svijest jača.Upravo zbog takvog odnosa medija danas je Hrvatska mnogo otvorenija nego prije desetak godina i koliko se god činilo i meni i čitatelju da ništa nismo promijenili, to nije točno. Ovakvim pričama polako utječemo na promjene u Hrvatskoj.