Evo jedne naoko banalne priče koja je pokazala kako propisi mogu biti nelogični i kako ih je poduzetnik pomalo zaobišao da bi ostvario svoj cilj.
Priča počinje kada je inspektor, nakon molbe tvrtke PIP da dobije rješenje o veterinarskoj ljekarni, otkrio da njihova zaposlenica nema položen državni stručni ispit. Vlasnik tvrtke Ivan Bračić zamolio je inspektora da ga uputi u proceduru, no on nije odgovarao na mailove pa je Bračić otišao u Upravu za veterinarstvo. Ondje ga je inspektor, uz negodovanje, u svibnju primio na podestu uskog stubišta Uprave. Nakon molbi ipak je mailom poslao naputak – proceduru, no to je tek bio početak muke za Bračića.
Šutnja države
Veterinarka je trebala položiti ‘državni stručni ispit-inspektor‘, tj. veterinarski i upravni dio (legislativu). Veterinarska je komora sugerirala na što mora obratiti pozornost u veterinarskom dijelu, a za upravni je preporučila edukaciju koju provodi Državna škola za javnu upravu.
Bračić je kontaktirao sa školom koju je osnovala hrvatska vlada i koja stručno osposobljava i usavršava državne službenike, izabrane dužnosnike i službenike u tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave te zaposlene u pravnim osobama s javnim ovlastima. Problem je taj što u Hrvatskoj nema drugdje takve edukacije, a iz Škole poručuju da ‘zaposlenici iz privatnih tvrtki nisu ciljana skupina propisana Uredbom o osnivanju‘.
– Iako edukacija nije obvezna, želio sam da je obavi, ali osim te škole nemam je kamo poslati. Ona može pripremiti taj ispit, ali znate li koliko je to gradivo. Uza svoj posao ima i dvoje male djece, pa tko bi to sve stigao. Zar nije logičnije i lakše uz skripte proći i predavanje, i to onih predavača koji su i ispitivači – pita se Bračić.
Slao je više puta mail Državnoj školi i Ministarstvu uprave, rekao im je da će platiti edukaciju koliko god treba ili da to odobre kao nagradu za 25. obljetnicu poslovanja PIP-a, ali odgovora mailom nije bilo, osim telefonskog da je ne mogu primiti.
Kako se edukacija održavala u dvorani Ministarstva gospodarstva u Vukovarskoj ulici, Bračić (nekad pomoćnik ministra gospodarstva) znao je koridore do dvorane, pa i kroz restoran Žufika, te je svojoj zaposlenici Blanki rekao da će zajedno ući kroz taj restoran u dvoranu nepozvani te da će tako prisustvovati edukaciji. Blanka je trebala saznati samo datum i vrijeme njezina održavanja. No nekoliko dana poslije nazvala je Bračića i rekla mu da je plan propao. Edukacija je ovaj put bila u zagrebačkoj Vončininoj ulici.
Razumni službenik
– Rekao sam joj da ode slobodno onamo, kaže portiru da ide na predavanja i da on vjerojatno neće ništa provjeravati. Neka uđe kao padobranac i odsluša predavanja, a ako netko bude pravio problem, neka ispriča svoju priču i neka se smiluju i puste je unutra – ispričao je Bračić.
I zaista, jedna osoba koja je primijetila da je Blanka nepozvana, shvativši o čemu se radi, pustila ju je unutra. Blanka je odslušala predavanja i početkom srpnja položila je ispit. PIP sada strpljivo čeka rješenje Ministarstva kako bi napokon mogao ponovno otvoriti veterinarsku ljekarnu, a Blanka je dobila nadimak Padobranka.
Iako se država trsi kako pomaže gospodarstvu, ovaj naoko banalni primjer pokazuje drukčije. Sva je sreća što, uz kreativnost poduzetnika, i u takvim situacijama ima razumnih ljudi.