Nedavno sam se bavio prodajom i kupnjom nekretnina, i čupao sam kose od zahtjeva kojima bankari štite svoje ulaganje, odnosno stambeni kredit.
Jedna od klasičnih odredbi je potpis kojim se supružnik prodavatelja slaže s prodajom nekretnine. A sad sam na jednom praktičnom primjeru saznao i zašto ta odredba i nije besmislena.
>>>Diskriminirani slovenski očevi najavljuju kolektivnu tužbu protiv države
Jutarnji donosi priču o Šveđaninu Christeru Rundqvistu, koji se povlači već 14 godina po hrvatskim sudovima. On je 2003. za dva milijuna kuna kupio kuću u Istri. Par mjeseci kasnije bivša supruga sad već bivšeg vlasnika podiže tužbu tvrdeći da joj pripada pola kuće, bez obzira na to što je par tada bio razveden tri godine i već je podijelio imovinu.
Nakon osam godina presuđuje se u korist tužiteljice, koja je u međuvremenu promijenila brave i uselila se u kuću koju su Šveđani prije toga kompletno uredili. U idućih šest godina ipak preokret, i Rundqvist dobiva presudu u svoju korist. Problem je što to još nije pravomoćno, a ja sad razumijem ‘bankarsku klauzulu’ o jednom potpisu.