21. listopad 2016.

Premijer mora dobro prodati dio imovine, ali i upravljati ostatkom

Osnovne crte plana za ekonomsku politiku u idućoj godini mandatar Plenković predstavio je na Liderovom Danu velikih planova, ističući cilj postavljanja gospodarstva na zdrave temelje. Rekao je da moramo biti svjesni kako je potrebno imati osmišljenu ekonomsku politiku koja će trenutačne povoljne globalne okolnosti iskoristiti za rast gospodarstva. U to je ubrojio i aktivaciju državne imovine u funkciji gospodarstva te temeljito restrukturiranje javnih poduzeća. Državna imovina i ranije je bila u fokusu interesa, ali više kao privatizacija, prodaja državne zemlje i poduzeća, a u nekretninskom dijelu i zbog devastacije. Nijedna se vlada nije uspjela neprivatiziranom imovinom koristiti racionalno i efikasno. Štoviše, mnogo je takve imovine nakon loše privatizacije ponovno završilo u državnom vlasništvu. Ali sada devastirano, zapušteno i uništeno.

Multiplikator neuspjeha

Pritom, onima koji su bili u državnom vlasništvu godinama je država davala posudbe. Samo AUDIO i CERP na osnovi toga bilježe potraživanja od oko dvije milijarde kuna, a mnogo drugih  obveza već je u zastarama i otpisane su. Bio je to multiplikatorski učinak neuspjeha. Gubici u prošlosti bili su generirani i od onih koji nisu bili privatizirani. Generirali su gubitke u lošim pokušajima samoodržanja. Slučajevi Bjelolasice, Slavonije, Jadranskih staklenika i mnogih drugih svima su dobro poznati. Neke velike industrije kao što je Željezara Sisak relativno brzo otpravljene su u stečaj, ali neke isto tako velike restrukturirane su uz naravno velike troškove (brodogradilišta). Restrukturiranje zadnje partije, godinama neuspješnih turističkih poduzeća, DUUDI je uspio završiti tek u posljednjih dvije ili tri godine. Suvremeni svijet funkcionira prema principima efikasnog menadžmenta, bez obzira na tip vlasništva. Uglavnom HDZ-ove vlade tu su ostavile velike negativne tragove, a sudeći prema novom naraštaju političara dokazane europske orijentacije gotovo je sigurno da će se ti procesi voditi drugačije nego dosad.

Dvije su grupe ciljeva pri sređivanja državne imovine. Prva se tiče nekretninskog dijela nacionalnog bogatstva. Nikom više i ne pada na pamet da se igra s pomorskim dobrom i državnim monopolima što je, s pravom, podignuto na pijedestal nacionalnih interesa. Zato je pred Vladom zadatak efikasnog upravljanja resursima – koji su i kako s njima racionalno, održivo upravljati. Obveza je da se do kraja godine u Saboru usvoji nova strategija upravljanja državnom imovinom.To će biti veliki ispit za Vladu i Sabor. Nekretnine nisu muzej i neće se očuvati bez održivog poslovanja.

Multiministarske blokade

Nekretninski dio je multiministarski isprepleten i blokiran. Blokade su izraz nedovoljno artikuliranih javnih interesa, koji moraju biti osnova strategije. Sad upravljači – općine, gradovi, županije i država – donose prostorno-planske dokumente koji ne omogućavaju razvoj ili pogoduju partikularnim interesima. Priča o zemljišnim knjigama i katastru svima je poznata. Sve što je u državi imovinski neriješeno, pometeno je i spakirano u tzv. državno vlasništvo. A kada neku zgradicu koja ne pripada nikome država želi nekom darovati ili prodati ni to nije moguće. Zašto? Jednostavno ni država nema dokumentaciju da je to državno. Papiri se vrte po državnim odvjetništvima, lokalnim uredima državne uprave... Taj birokratski dio posla vezan je uz više ministarstava i institucija, stečajnih upravitelja i sudaca i mora se od početka organizirati. Bez toga, stavljanja u funkciju državnih nekretnina neće biti.

Drugi su cilj državna trgovačka društva. Za vrijeme mandata vlade SDP-a učinjeni su veliki pomaci. Dobit je podignuta sa 700 milijuna kuna na više od tri milijarde na godinu. Djelomično su provedena restrukturiranja, smanjen je broj zaposlenih u državnim poduzećima, osposobljen je HPB, Podravka je na dobrom putu, CA leti za razliku od bilo koje aviokompanije u susjedstvu. Dostignuta je stabilnost, ali još bez razvojnog zamaha. U novoj strategiji koju će Vlada predložiti  mora se jasno odrediti koji monopoli ostaju u državnom vlasništvu, a koji idu u prodaju, na burzi ili na drugi transparentan način. Svima drugima tržište je jedina perspektiva. Ono što ostane državno, mora se ubrzano dodatno restrukturirati i prema pokazateljima efikasnosti ravnati s dostignućima u zemljama okružja. Sve zato da bi se naše gospodarstvo moglo mjeriti sa susjednim. Znači u pitanju je konkurentnost svih nas jer državna infrastruktura na to ima veliki utjecaj. Nadam se da će autori strategije, koja bi se već morala pripremati, o tome voditi brigu. Nisu to samo papiri.