Taj Vlatko Marković da upuca nekog u glavu usred bijelog dana na Trgu bana Josipa Jelačića vjerojatno bi ostao predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Da, otišao bi u zatvor, da, život bi mu kao takav završio, da, bio bi osramoćen, odbačen i zaboravljen, ali funkcija predsjednika HNS-a ostala bi, sad mi je sasvim jasno, savršeno netaknuta. Stvarno je fascinantan taj Vladimir Šeks hrvatskog nogometa, čovjek dosad neviđene otpornosti na skandale, vlastite promašaje i smrad okoline u čijem stvaranju on aktivno sudjeluje, imun na svaku odgovornost i posljedicu.
Preživio je seljačke ispade, pogrešne procjene, fijaske reprezentacije, tešku degradaciju lige kako u nogometnom smislu, tako i u pogledu regularnosti, sramoćenje klubova u Europi, debakl s kandidaturom za Europsko prvenstvo 2012., pretvaranje nogometa u poligon za najniže ulične strasti, a sada pokušava i istinski skandal sa suđenjem prema kojem ispada da niti jedno izdanje tog provincijskog napucavanja po raznim hrvatskim vukojebinama nije bilo regularno, kao da nije dovoljno to što je kvalitetom i izgledom samo po sebi očajno. To što su razni mamići, širići, srebrići, markovići, štimci i ostali ljubitelji nogometa napravili od ionako ne preobećavajuće nogometne lige zaista je ogledalo zemlje, gotovo besprijekorno, iako se čini da je riječ o posljednjem bastionu ‘starog režima’, sustava kakav je konačno u raspadu u ovoj zemlji. I Vlatko Marković, taj izdržljivi, neumorni 73-ogodišnji starčić odlučio je potonuti s tim Titanikom, a čovjek ne zna bi li mu se divio ili ga mrzio - je li prečastohlepan i preglup da bi pokušao zbrisati, razumije li uopće gdje će po svemu sudeći završiti još jedno uskakanje USKOK-a
Ili je u pitanju istinski genij, vizionar koji vidi ono što mi ne vidimo? Taktičar i general? Naravno, čak i da fakat nije pojma imao o svim tim prljavštinama i namještaljkama po čemu bi valjda bio neznalački raritet kalibra Jadranke Kosor, da je sasvim nevin i blesast, a ovo zadnje bili po pogotovo spremni povjerovati, iole priseban čovjek s minimumom poštenja i dostojanstva otišao bi iz hrvatskog nogometa. Netko još pametniji, iskoristio bi priliku za častan bijeg, ali ne i uvijek vjeran Vlatko. Od 20 odigranih sezona, 13 je neuništivi Marković odsjedio u tom predsjedničkom stolcu, i ništa nije čuo, ništa vidio, samo zna da je Hrvatska među prvih deset, premda ni to neće još dugo moći govoriti, i ta relativno žilava reprezentacija gubi dah protiv vihora uništenja hrvatskog nogometa.
Malo je to privatno leno, na kojem nekolicina ‘feudalaca’ vrti dobru lovu, da uzmemo prispodobu Zvone Bobana, svi ostali tek su statisti, naivci koji što svjesno, što nesvjesno sudjeluju u tom insceniranom cirkusu, predstavi s ciljem prodaje igrača i namještanjem kladionice kako bi se onim nepopravljivim i tvrdoglavim budaletinama koje samouvjereno križaju listiće dan za danom, digla zadnja lova. I to je to, nema tu više ničeg, nikakve ljubavi prema igri, nacionalnog ponosa, poštenog biznisa, želje da se klincima da prilika za sportsku karijeru, smisla za estetiku igre ili nečeg, boženedaj, plemenitog. Samo prozirna, priglupa, ponavljajuća prevara koja predstavlja intelektulni vrhunac svojih kreatora. O maloumnicima koji iz godine u godinu pobožno prate svaku utakmicu, i tresu se pred ekranom ili, da bude još gore, plate ulaznicu da vrište na tribini i trljaju se polugoli i znojni jedni s drugima, da i ne govorimo. Ti su, pak, specijalan slučaj za razmatranje i zaslužuju upravo ovakvu ligu.
I kakav je to opijajući efekt Nogometnog saveza, isto me baca u očaj? Je li u lovi stvar? Osjećaju važnosti? Strahu od svih tih prigradskih i kamenjarskih kriminalaca koji tresu tom, navodno, igrom? Teškom psihičkom poremećaju? Shvaćanju da za takvu sirovu, vremenom pregaženu starinu ionako više ništa ne postoji u ovoj državi, osim mjesta predsjednika HNS-a? Muči me taj Marković, ne mogu razumjeti i spreman sam to priznati.
Na kraju nije zapravo niti bitno. Tvrde neki da Marković obožava nogomet i da ne zna što bi bez njega. Kao i kod velike ljubavi prema domovini, i u ovom slučaju bilo bi toliko ljepše da samo malo manje vole svi ti zaljubljenici.