Nekako sam uvijek bio spreman, koliko god nevoljko, prihvatiti činjenicu da postoje dvije vrste ljudi. Oni za nešto i oni protiv nečeg, što se u slučaju ovog teksta prevodi u ljude za sustav kakav jest, i one protiv sustava.
Ja sam, nije teško pogoditi, u potonjima jer me i nije baš nešto pogladio, niti mi je na načelnoj razini simpatičan, ali jasno mi je da ima onih kojima je izrazito po volji. Snašli se super, plivaju kao pirane u Amazoni, sretni kao Vladmir Šeks za šankom. To, velim, mogu razumjeti, makar mi se gadilo. Ono što ipak izazove iznimno emotivnu reakciju kod mene je kad mi ti ‘drugi’ tipovi krenu svoje uspješno cicanje sustava predstavljati kao divnu stvar koju bih trebao srcem i dušom poštovati i gledati s udivljenjem.
Kad mi ljudi sumnjivog morala i upitne ljudskosti objašnjavaju kako sam zapravo privilegiran u njihovom društvu i koliko mi je divno. Kako sam odvratno nezahvalan i ne shvaćam svu ljepotu vremena u kojem živim. Ima taj kapitalizam, nazovimo ga za potrebe ovog teksta pojednostavljeno neoliberalnim, iako vele stručnjaci nikad nije postojao, nekoliko zgodnih, jednostavnih i lako pamtljivih slogana ništa bitno drugačijih od poletnih slogana nekog fašizma, komunizma ili bilo kojeg drugog poretka. Razlika je što su ovi smiješni, lažni i netočni, dok su liberalno-kapitalistički ozbiljni, neupitno točni i iskreni.
Tako će vam primjerice, dežurni apologeti kapitalizma reći da se sad bolje živi, nego ikad prije u povijesti. Prvo, pitanje je tko i gdje živi bolje no ikad, a drugo, riječ je o zlonamjernoj zamjeni teza. Gekkoi ovog svijeta namjerno miješaju pojam povijesnog, ljudskog napretka i kapitalizma, prikazujući svaki napredak kao isključivi proizvod i vlasništvo kapitalizma. To je, jasno, netočno, kretanje naprijed je inherentno ljudskoj rasi i postoji davno prije kapitalizma. Da, teško je možda vjerovati, ali postojala je ljudska povijest prije kapitalizma, kao što će postojati i poslije. I da, bit će poslije. Sasvim suprotno, upravo zahvaljujući kapitalizmu taj je napredak neravnomjerno raspoređen u korist iznimno malog broja ljudi, na štetu znano većeg.
Sljedeća omiljena teza, negdje u istom parku s onom gore je puno veća količina sreće danas u usporedbi s bilo kojim vremenom prije. Teza stoji, ako kao kriterij sreće uzmemo količinu nepotrebnih pizdarija kojima kompenziramo gubitak osnovne ljudskosti i sadržaja u životu. U tom je slučaju sreća zaista u kapitalizmu veća nego ikad prije igdje drugdje. Po mjerilu ‘imanja’ kapitalizmu nema premca. Onda je tu cijela jedna erotična mitologija o poduzetniku, cvijetu povijesti. Svatko može i treba biti poduzetnik, ili barem direktor, ako si radnik, iznajmljuješ jeftino neku svoju vještinu, sam si si kriv. Sram te može biti. Nezgodna stvar sa tom utopijom je što nitko u njoj neće ostati raditi, ako svi postanu poduzetnici i menadžeri. Postavlja se pitanje tko će onda proizvoditi vrijednosti i usluge koje spomenuti alkemičari svojom mističnom vještinom prodaju i na njima zarađuju neusporedivo veće iznose od njihovih faktičkih tvoraca. Da ne bogohulim do kraja i kažem kako ima ljudi na svijetu koji jednostavno nemaju niti najmanju želju biti poduzetnik ili menadžer, džabalebaroši bi se bavili nekim nebitnim sranjima. To me, pak, dovodi do podkategorije u kojoj stoji kako je poduzetnik onaj koji stvara novu vrijednost. To baš i nije sasvim točno, jelda?
Poduzetnik u najvećem broju slučajeva zapravo ne stvara ništa, on ulaže kapital i organizacijsku sposobnost, stvaratelj nove vrijednosti je onaj prije spomenuti kreten radnik koji si nije znao pomoći. Netko tolerantan rekao bi da dijele zasluge, ne i ja, ali zato službena mitologija radnika u tom kontekstu uopće ne spominje. Ako pitate tko je najvažniji element društva odgovoran za novu vrijednost, i mala djeca će vam danas znati ispaliti ko iz topa - poduzetnik!
Evo još par popularnih brzopoteznih. Ako puno radiš, puno ćeš i imati. Ja poznajem dosta ljudi koji jako puno rade i imaju jako malo. Kako u socijalizmom deformiranom balkanskom kapitalizmu, tako i u onom razvijenom zapadnom. S druge strane, da se primjetiti neke koji baš i ne rade previše, ali imaju zato jako puno. Ili onaj o državi kao lošem gospodaru? O tome se da svašta pričati, no vjerojatno je dovoljno navesti da od jedne države-gospodara strepi cijeli svijet. Po svemu sudeći Kini u gospodarenju uopće ne ide loše, naprotiv, ovi ne-gospodari toliko su joj se u šupak uvukli da već proviruju kroz zube.
Dakle uzmite pare dok još možete i nemojte pričati bajke. Samo šutite.