Kao i u svakoj žabokrečini, tako i u Hrvatskoj sve funkcionira u lako predidljivim ciklusima, ovisno o dobu godine. Zimi se, primjerice, otkriva snijeg, ljeti gužve na cestama i vrućine, ali svako godišnje doba, pored očitih duhovnih revolucija, nudi i cijeli niz malih, ponavljajućih motiva u kojima svaki konzervativni građanin gladan rutine i kružnosti života može nesmetano uživati.
Jedan od tih vječnih motiva je i problem ‘lokalnog stanovništva’ u špici sezone. To su ljudi koji žive u malim mjestima i svoju svrhu postojanja, čini se, nalaze upravo u tih nekoliko mjeseci kada se oko njih, ali izrazito mimo njihove volje, počne događati nešto. Dobrih deset mjeseci u godini žive u kripti, u mjestima koja smisao dobijaju isključivo s lijepim vremenom, vode svoje anonimne živote u tišini, da bi nastupom turističke sezone konačno dobili na važnosti, napokon se osjetili relevantnima i tu priliku zgrabili objeručke. Oni su uznemireni, a to ni dva mjeseca u godini ne žele i neće tolerirati, svoju učmalost i mrtvačku nepomičnost ljubomorno čuvaju. Kako sezona odmiče, napreduju i napisi o ovom i onom koji je u tom i tom mjestu zvao policiju zbog buke gostiju, ili palicom odlučio sam konačno rastjerati bandite koji su došli glasno pričati u Hrvatsku. Da ne govorimo o ovima koji se deru ili, božemioprosti, ševe, sve iza deset navečer. Evo, zadnja epizoda je rastjerivanje dviju vremešnih Čehinja koje su glasno pričale nakon Otvorenog.
Tako je ovogodišnju sezonu otvorilo protestiranje ljudi u Novalji na Pagu zbog buke i divljanja mladih, što ipak zaslužuje posebnu pažnju iz jednog sasvim jednostavnog razloga - Novalja na Pagu, za razliku od većeg dijela hrvatske obale, mjesto je u koje nitko normalan ne bi dolazio da nema specifičnu partijanersku ponudu. Jedina šansa da ti ljudi nešto zarade je tih par mjeseci u godini kada svijet odluči osvjetliti tu golet i za to je čak spreman platiti. Ne, naravno, za uživanje u prirodnim ljepotama kamena i predivne lokalne arhitekture bogate povijesti, nego za višetjedno otpuštanje svih kočnica. Priče o mirnim obiteljima od kojih se više zaradi obično su buncanje, proizašlo ili iz idiotizma, ili iz zlonamjernosti. Lova koja se okrene na pijanoj i napaljenoj mladosti osjetno je veća od četveročlane češke obitelji koja jede vlastite jogurte i parizer veći dio odmora, a ćaća se dan prije odlaska isprsi ćevapima za cijelu obitelj u lokalnoj birtiji (doduše, samo ako su klinci još na dudi, a žena vegetarijanka). Obiteljski Nijemci i ostali sjevernjaci pak, poznati su kao pasionirani potrošači kojima euri ispadaju iz džepova dok šeću hrvatskim ljepotama. Za klince tetošene ugodnim životom u nekoj zapadnoj zemlji koji u jednoj noći istresu par hiljada kuna sam čuo, isto, moram priznati, još nisam za glavu obitelji iz malog mjesta imena Hammeln u sjevernoj Njemačkoj. Rolf tolike novce eventualno troši sam na neke druge ljepote, ne na odmoru s obitelji u Hrvatskoj.
Problem je što se za tu lovu treba malo potruditi, mladima ponuditi nešto odvažnije i u to uložiti, pa onda istolerirati, bar dva mjeseca te otužne sezonice, njihovu hedonističku mladost. Puno je lakše nabiti cijene i vrtiti pare na štandovima s kineskom plastikom, sladoledu iz automata, razvodnjenom piću i meniju baziranom na ponudi lokalnog Konzuma, posebno paleti smrznutih proizvoda. Uhodano, jednostavno i, što je najvažnije, tiho iza deset, da se lokalno stanovništvo nakon napornog dana guljenja priglupih turista malo odmori. Ipak sutra dolaze nove naivčine, muljanje nije lak posao. Stvar s osjetljivosti na buku je, jasno, prozaičnija. Najviše gunđaju zapravo ovi koji nisu uspjeli umočiti svoje debele prste u tu debeljuškastu kasicu-prasicu, ili ne onoliko koliko bi htjeli. Nije sukob oko Garden festivala u Petrčanima, odnosno sada u Tisnom, zbog buke, nego love, isto kao što niti u Novalji ne smeta razuzdana mladost, već činjenica da najveći dio kolača ostaje na Zrću u klubovima, umjesto u prelijepom i pitoresknom mjestu Novalji. Negdje između svega toga su frustrirani likovi koji nisu izostavljeni iz zarade, nego života kao takvog, pa koriste svaku priliku da se na trenutak osjete važnima jer ih veći dio života nije imao tko uznemiriti, koliko god su to žarko željeli.
Ima, inače, jedno elegantno rješenje. Uvesti dopisni turizam, genijalni izum prema kojem čovjek, recimo iz Hammelna na sjeveru Njemačke, pogleda na internetu što ima u Hrvatskoj, odabere mjesto koje mu se sviđa i pošalje pare na ime lokalne zajednice, prema cjeniku istaknutom pored dotičnih hrvatskih bisera. Novalje, primjerice. Uživao je u pogledu, odmorio se i relaksirao, red je da pošteno plati, pritom uvažavajući lokalne običaje prema kojima nije lijepo dolaziti u nečije mjesto. Tu ili tamo, Rolfu razlike nema, gledanje je ionako vrhunac hrvatske turističke ponude. A ovako može uživati i iza deset navečer.