Koliko god neki, a nema ih puno, trezveniji pasionirani obožavatelji svega hrvatskog pokušavali otkloniti element mržnje i šovinizma iz svog orgazmiranja pred oltarom domovine, posljednjih nekoliko dana pokazalo je da nacionalizam za većinu svojih predanih štovatelja predstavlja samo sjajan poligon za mržnju.
I dok donekle mogu razumjeti bujicu načelne mržnje prema ‘agresorima’ onih koji su nešto ili nekog zaista izgubili u ratu ili u njemu sudjelovali, moram priznati da me mlađe generacije u potpunosti zbunjuju. Kažem razumjeti, ne i odobravati ili s razumske strane opravdati jer sve su paušalnosti prije ili kasnije pogrešne, s kojim god primjerom krenule.
Da je svaka sljedeća generacija mladih u posljednje vrijeme sve gluplja, to mi je jasno, no sama besprizornost mladih generacija i Facebook površnost jednostavno ne objašnjavaju sasvim iskrenu i autentičnu mržnju prema drugim narodima u okolini, među kojima se dakako, ističu Srbi, posebice proteklih dana. Svjedoci smo obnovljenom pravedničkom gnjevu hrvatskih masa prema Srbima, očekivane posljedice probuđenog nacionalnog zanosa potaknutog oslobađanjem generala Gotovine i Markača.
Kako rekoh, za jedan dio ljudi to je otvaranje starih rana i, koliko god to ne odobravao s ljudske strane mogu razumjeti načelni prezir prema onima koje se smatra za to odgovornima, odnosno odakle to dolazi. Jasno mi je i da su intelektualci nerijetko samo idioti s akademskim stupnjem i da je inteligencija naroda labav pojam koji varira od trenutka do trenutka. Shvaćam da je javni prostor u Srbiji totalno zatrovan, lišen građanskog društva i da velik dio stanovništva tamo još uvijek ne zna cijelu istinu o 90-ima ili je i ne želi znati, zbog čega njihovo ponašanje treba u startu otpisati. Ono što nikako ne mogu razumjeti je zapanjujuća zatrovanost domaćih klipana koji su Srbina u životu jedino vidjeli preko ekrana i čuli na svom omiljenom CD-u, a s ratom veze nisu imali. Obitelj prošla neokrznuta, dapače, neke prošle i jako dobro u novoj Hrvatskoj, Srbina nikad upoznali, dobar dio nije niti rođen u sporno vrijeme koje ih navodno jako ljuti. Dapače, većina baš i ne zna točno što se zapravo događalo, detalji su u magli, navodno su Srbi neka sranja tu radili.
Znam da u školskim udžbenicima takve indoktrinacije nema, koliko god manjkavi u opisu nekih ključnih dijelova recentne povijesti bili, radilo se o periodu Drugog svjetskog rata ili Domovinskog rata. Znam i da medijski prostor u svom mainstream dijelu ne propagira takve stavove kao niti mainstream politika, barem javno, i da niti jedna parlamentarna stranka u Hrvatskoj nije istinski radikalna. Javno. Znam da gledaju srpske filmove i trgaju košulje na srpske narodnjake. Znam da je na izborima većinu dobila građanska, lijeva opcija i da je najpopularniji političar u zemlji predsjednik iste takve provenijencije. I za šećer na kraju, znam da je njihov heroj-bog Ante Gotovina zadnjih dana davao isključivo pomirljive izjave, potpuno suprotne od njihovih očekivanja. Zahvalio se čovjek, među ostalim, izdajničkoj vladi uz dosta bitnu opasku da je za tu vladu glasala većina građana. Sve naravno, nezapaženo kod uzbibane mase.
Odakle onda, tolika mržnja i gađenje prema Srbima, ali i drugim susjedima kod mladih generacija koje niti su luk jele niti luk mirisale? I nije to, budimo sasvim iskreni uopće ograničeno na male sredine i provinciju, urbana mladež sjajno kotira u tom pogledu. Gdje još tavori i opstaje ta jeftina, prozirna i propala demagogija? Kako uspijevaju s takvom nevjerojatnom lakoćom pomiriti stvarnost koja je te razlike u kulturi, sportu, ekonomiji, turizmu, mafiji (sic!) pa i u dobrom dijelu politici prebrisala sa svojim čvrstim uvjerenjima? Kolika je intelektualna slabost u pitanju, kakvo mentalno siromaštvo? Zaista, ideologija i demagogija potentni su agensi intelektualnog sljepila, ali neke stvari mi se čine previše čak i za mladi, mlitavi mozak.
Kako miriti s obožavanjem NDH i ustaštva Hrvatsku koja je okljaštrena i lišena svojih ključnih teritorija u to isto vrijeme? S kojih, inače, i dobar dio najgrlatije potpore dolazi? S činjenicom da su obožavani saveznici Nijemci na Hrvate i ostale Slavene gledali s istim takvim gađenjem, dijeleći im komplimente samo kada su bili kvalitetno topovsko meso? S porukama vlastitog heroja? S podatkom da je suradnju s Haškim sudom potpisao državotvorni i voljeni HDZ, te shodno tome dotičnog generala i izručio, dok su istovremeno izdajnici Mesić, Pusić, Račan, Milanović, Josipović? S jasnom nevoljkošću Gotovine da bude ono što oni žarko žele da bude? Padati u trans na pjesme tipa koji izbjegava platiti porez obožavanoj domovini i uzima si za pravo interpretirati prije spomenutog tako da više odgovara njegovoj mrziteljskoj verziji ljubavi prema domovini? Lupetati o udbi, komunistima, Titu, Jugoslaviji, ustašama, NDH, izdajnicima, Srbima, Domovinskom ratu, stoljeću sedmom, a ne znati u nasumičnoj anketi niti što je to Oluja? I tako dalje...
Jednostavnije, koliko glupa ta mladost mora biti?