Neki sam dan došao do fascinantnog otkrića, i to sasvim slučajno, onako kako se revolucije u spoznaji obično i događaju. Naime, dok sam plaćao svoj kvartalni PDV, jer sam jedna od tih nekoliko preostalih budala koje dobrovoljno plaćaju porez, blagajnica na šalteru Hrvatske pošte vrlo mi je uljudno i velikodušno napomenula da će me privilegija plaćanja poreza voljenoj državi koštati i određenu svoticu, nemalu inače, na ime naknade njenoj firmi za trud i rad uložen u realizaciju plaćanja.
Ja sam na to kiselo primjetio da je stvarno fenomenalno plaćati državi da bih joj mogao platiti, na što mi je ona odgovorila kako nisu oni državna firma. Naivan, kakav znam biti, upitao sam je čija su onda oni firma i za koga rade, da bih dobio pojašnjenje kako su oni Pošta d.d. Kao da taj d.d. nekom čarolijom otklanja automatski prisutnost države. Probao sam, vječni optimist, još jednom pojasniti zaluđenoj službenici kako to još uvijek ne znači da nisu u vlasništvu države, ali bez ikakve vajde, žena mi je ljutito odbrusila da valjda ja onda bolje znam. Stvarno, što bi novinar poslovnog tjednika o tome znao u usporedbi s blagajnicom na šalteru?
Ali neću sad o činjenici da u ovoj zemlji najviše samopouzdanja u svoje znanje imaju oni s najmanje tog istog znanja, to je već niz puta opjevani fenomen, ono što me istinski zapanjilo je spoznaja da ta žena pojma nema za koga radi. Ona ne zna, malo je ipak nevjerojatno priznat ćete, da je zaposlenik omraženog javnog sektora i moj zakleti neprijatelj već neko vrijeme. Nije to naravno osobno, jednostavno ide po liniji sektorske pripadnosti, nitko iz državne službe ne može biti prijatelj nekome iz privatnog sektora, mislim da ima nešto o tome i u ustavu.
- Majku im jebem - otet će se gnjevni uzvik mojoj blagajnici dok gleda Dnevnik HTV-a, najpouzdaniju informativnu emisiju u ovom djelu Europe, možda i na cijelom kontinentu. - Govna - prisnažit će sama sebi s punim pravom, reagirajući na vijest kako se taj i taj sindikalni čelnik opet pobunio protiv diranja u radna mjesta i prava zaposlenih u javnom sektoru i upravo sada, na ekranu očitava po tko zna koji put lekciju svim hejterima opsjednutima rezanjem prava i broja zaposlenih u državnoj službi. - Čuješ ti ovo - upitat će potom svog muža, portira u nekoj tvornici na rubu propasti koju država ne može nikome uvaliti, isto uvjerenom nekih 20 godina da radi za privatnika. - Šta? -- Ma ova stoka iz javnog sektora opet zavija o svojim pravima - objasnit će još uvijek vidno uzbibana onime što je upravo čula.- Banda lopovska - forsiranom emocijom kratko će primjetiti muž, iako nije najbolje shvatio o čemu je riječ, ali je kroz duge godine braka naučio složiti se sa ženom, štogod rekla.
Shvatio sam, dakle, da je moj cijeli odnos prema zaposlenima u javnom sektoru potpuno neopravdan i meutemeljen, to je kao da savantu zamjerate što je autističan, ili pacijentu u komi što vam ne odgovara kad ga nešto pitate. Savršeno je bespredmetno, ti ljudi nisu niti svjesni da se priča o njima i ako potegnete temu o svom nezadovoljstvu beneficiranim položajem zaposlenika države, oni će vam se, sva je vjerojatnost sada shvaćam, zdušno pridružiti u izražavanju gađenja prema toj brojnoj i dobro zaštićenoj vrsti. I kao što pravna praksa uvažava, primjerice u Americi, mentalnu zaostalost kao razlog izuzimanja od eventualne smrtne kazne, tako, ako će čovjek imati barem malo srca, ne može nakon iskustva sa šaltera više tražiti racionalizaciju javnog sektora i, boženedaj, otpuštanja. Zašto? Dva razloga. Prvi, sažaljenje za one manje sretnije među nama proizašlo iz osnovne humanosti. Drugi, svijest da ti ljudi nikada više ne bi našli posao negdje drugdje, svaki taj otkaz značio bi trajno uništenje jedne egzistencije.
Gdje bi, zaboga, ljudi koji ne znaju da im je država poslodavac, našli posao, nego upravo u državi?