O upitnoj moralnosti, etičnosti, pa i legalnosti najnovijeg uhljebljivanja stanovitog Krunoslava Šamsa u Zračnu luku Zagreb već je dovoljno rečeno, pa se tim dimenzijama neću zamarati. Nekako mi se čini da je u cijeloj aferi curenja e-maila spomenutog gospodina u kojem se toplo preporučuje za mjesto za koje natječaj nije niti raspisan previđena jedna žrtva.
Uopće, u nevjerojatno konfuznom ponašanju ove Vlade, jedna se profesija sustavno zlostavlja, a riječ je poslu odnosa s javnošću. Politički PR u onome što kolokvijalno nazivamo ‘razvijenim svijetom‘ doveden je do razine umjetnosti, najbolji ljudi su zapravo umjetnici i vrhunski stratezi, skupo plaćeni da zauzdavaju idiotizam svojih poslodavaca. Ovdje… ovdje baš i ne. Vladi Zorana Milanovića, sad je stvarno očito, ako prije nije bilo, hitno treba neki istinski spin doktor koji drapa hiljadu dolara po satu, inače im ni Tomislav Karamarko neće biti dovoljan za drugi mandat.
Da se razumijemo, za potrebe ove vježbe normativan pristup koji uključuje vrijednosne sudove nebitan je, riječ je o čistoj real-politici, situaciji u kojoj ne mrziš igrača nego igru. Točnije, birače. A igra ima neka jasna pravila, sasvim nepoznata ‘dobrim, ali politički neiskusnim dečkima‘. Što je najbolje, malo ih je i jednostavna su za zapamtiti, čak i kognitivno savladati. Prvo, naš fiktivni čovjek od hiljadu dolara na sat morao bi objasniti našim fiktivnim ministrima da ne otvaraju usta uzeti zrak prije nego njega pitaju. Sve što ministri misle da misle, prvo trebaju pitati njega misle li to, a on pak premijera, pod pretpostavkom da dotični nije Zoran Milanović kojem se baš i ne da sve to. U tom slučaju posljednji korak preskočite i jednostavno sami sve obavite. Kućni savjet, kamoli Vlada, treba imati jedinstven stav o svakom relevantnom pitanju, a ako ga nemaju PR se treba pobrinuti da tako barem djeluju. Ne da ujutro jedan kaže jedno, popodne drugi drugo, a navečer treći treće. Ta osoba dakle, mora biti savršeno upoznata s mislima svih ministara i svim projektima Vlade, čak i prije nego ih oni smisle.
Njegova komunikacija s ljudima u Vladi mora biti savršena, autoritet jasan. Njima pak, treba biti jasno da nisu tu zbog svog genija, nego biračke nepromišljenosti, vješt PR im je stoga daleko najbolja šansa za ostanak na vlasti. Njihova pamet puno manje.Drugo, sve vlade nakon Ive Sanadera trebaju u detalje proučiti njegovo vladanje s obzirom da je čovjek promašio karijeru, daleko bi lagodnije živio kao PR stručnjak. Takav talent nije dugo viđen na ovim prostorima. Kad bi kojim slučajem bar malo proučili njegov stil, naučili bi jednu ključnu lekciju – rađe zajebi odlučno i sutra to odlučno popravi, nego da bezglavo tumaraš bespućima političkih odluka. Ljudi od vlasti očekuju da vodi, ne da razmišlja i debatira na glas, kome to nije jasno nema što tražiti u politici.
Počisti svoje sranje i ljudi će ti pljeskati, trik pali svaki put. Glavinjajte i to će vam zapamtiti i kazniti, isto pali svaki put. Dobar primjer je Linić, navodno jako omražen, ali zapravo jedini član Vlade u kojeg ljudi trenutno imaju povjerenja usprkos nepopularnim mjerama. Jer ostavlja dojam da zna što radi, jer ne piše idiotske mailove, jer ostavlja dojam da VODI, ne da se svađa sam sa sobom u mračnoj sobici. Slično je bilo s nemilim Čačićem u prvom mandatu, no sad je to sasvim druga priča. Djeluje kao da je pušten s lanca, pri čemu mu recikliranje istog štosa s građevinom i sporost pokretanja projekata dodatno odmažu.
Ostanimo u domeni ove Vlade i konkretnih primjera. Dogodi vam se ‘izljevanje nafte‘ poput ovog sa Šamsom. Prvo, ministar ne daje nikakve izjave, već zove PR-a iz prvog, teorijskog dijela vježbe. Ovaj ga zavjetuje na šutnju dok ne razmisli, iako svaki iole priseban čovjek u toj poziciji zna stanje stvari odmah. Samim izlaskom maila stvar je izmakla kontroli, šteta je napravljena pa se ide listom prioriteta, a ta nalaže da ministar ima prednost pred nekim tamo iz ministarstva. Njega štitiš, ovog baciš vukovima što i uostalom zaslužuje kad je toliko glup da se najavi na mjesto za koje tek treba biti raspisan namještaj i to učini pismeno. Ministar je konsterniran, ne zna odakle dotičnom ideja da se javi u ZLZ, on mu to nikad nije odobrio, dečko je dobar, ali malkice spor znate, nije nešto dobro shvatio. Dečko, pak daje ostavku ili nešto tako dramatično sljedeće jutro, skrušeno objašnjavajući da je sve pogrešno shvatio, ministar nije imao pojma, žao mu je, ispričava se, neutješno rida dok si reže mali prst na konferenciji za medije. Obojici PR napiše izjave do u slovo jer bi se vjerojatno do kraja uspjeli optužiti za ubojstvo Kennedya. To u filmovima zovu kontrola štete. čini mi se.
Tu je, ali puno manja, nego kad ministar nemušto bunca o dobrim namjerama i agilnosti svojih suradnika. To nas dovodi i do trećeg pravila - ne možeš napraviti grešku i zadržati sve figure na ploči. Dan poslije, kad to već nisi napravio u slučaju dobre, ali neiskusne Mirele Holy, objasniš ministrima da kad idu već tražiti usluge i uvaljivati svoje ljude negdje, to ne čine napismeno. Napomeneš kako bi bilo zgodno to prenijeti trupama po ministarstvima, tko zna koliko se Šamsa još krije po dugim hodnicima izvršne vlasti. Recimo.U protivnom, stvarno vam je Karamarko najjače oružje.