Jadranku Kosor očito je poraz na izborima konačno dokusurao. Čini mi se da je to jedini logičan zaključak nakon onog petnaestominutnog primjera uznapredovale paranoje. Naslućivalo se, brat bratu, to već neko vrijeme, ali nekako se ipak činilo da je riječ o namjernom, kontroliranom poziranju sa svrhom privlačenja one najzadrtije glasačke mašinerije. Sve do te kobne nedjelje kada je konačno sasvim rasterećena, prezrena premijerka pustila mašti na volju, olakšala se i pokazala zavidnu razinu manije proganjanja. Drugi su krivi, svi su protiv HDZ-a, jadna ja, a riječ je zapravo o posljednjem stadiju ozbiljne bolesti.
Jadranka Kosor stvarno misli da udba i dalje ima utjecaj na Hrvatsku (prpošni starčići od dobrih 90 godina kao Boljkovac), da je oporba izvršila pritisak na Mladena Bajića i tako ga spriječila u podizanju optužnica protiv drugih stranaka, da će krenuti diktatura proletarijata, obnoviti se Jugoslavija i Goli otok, da su svi mediji neopravdano protiv nje i njene stranke, ona sila dobra, zlo svugdje oko nje...Morate priznati, ovako složeno na jedno mjesto zaista priziva sliku psihičkog bolesnika u futranoj sobi uvjerenog da oni dolaze po njega. Koji god jel.
Upravo je stravična spoznaja da je ta osoba vodila državu više od dvije godine i uspjela koliko-toliko, sakriti ozbiljnost svojih problema. Simptomi bi tu i tamo iskočili, no sve do samog kraja još se moglo vjerovati u lukavost i uvjerljivost nastupa za svoje pristaše, ali nakon nedjelje, bez obzira što joj predstoji unutarstranačka borba za održanje, Kosor je mogla maknuti nogu s gasa, pribrati se, čestitati pobjednicima i pokušati zvučati kao ozbiljna, zrela političarka svjesna završetka predstave. Umjesto toga otkrila nam je da smo još i dobro prošli jer nitko razuman ne bio mogao istresti onakvu bujicu izjava lišenih svakog kontakta sa stvarnosti.
Mediji nisu izmislili afere protiv njene stranke, niti joj duguju lojalnost, oporba je rušila vlast cijelo vrijeme zato što joj je to u opisu posla, stranka je puna lopova i imbecila koji su zemlju doveli na rub kolapsa, hrpa članova im je po zatvorima, Jugoslavija i udba postoje samo u glavama nekolicine hrvatskih maloumnika, nitko nije prijetio britvama, smrću ili Golim otokom HDZ-u i tako dalje i tako dalje. Ali to se valjda neminovno dogodi, prije ili kasnije počnete vjerovati vlastitim lažima i izmišljotinama, nije ona kriva, problem je u cijeloj stranci. Kad se sve to uzme u obzir njen govor nije uopće bio iznenađenje, više labuđi pjev paranoje prodavane cijelom jednom narodu desetljećima. Period od 2000. do 2003. bio je izgleda tek interludij u dugoj halucinaciji jedne opasne, zloćudne organizacije. Na kraju, kako to već i bude, pacijent je podlegao svojoj bolesti. Konačno.