Ispada da komentatori nikad ne pišu afirmativne tekstove, ja se osobno teško mogu sjetiti jednog takvog svog, pa ću ovaj put napraviti veliki iskorak i napisati relativno pozitivno intoniran tekst. Dapače, otići ću tako daleko i napisati dvostruki prvijenac, prvi ne-pljuvački tekst, i prvi o novoj Vladi.
S obzirom da smatram krajnje neozbiljnim analizirati Vladu koja je tek jučer sjela u stolce, vjerujem da je nekoliko mjeseci dovoljno materijala za prve dojmove, a ti su, uz sve što bi se moglo prigovoriti, ipak solidni. Zoran Milanović prešao je dalek put od nesigurnog i iskompleksiranog amatera do ozbiljnog premijera koji svojim nastupima ulijeva povjerenje, možda i zato što je u međuvremenu izgubio svoj mračni alter ego, Ivu Sanadera. Dok god je ovaj bio veliki šef, Milanović je na nekoj freudovskoj razini osjećao silan pritisak pariranja šeretskom zajebantu koji s lakoćom otpuhuje aspirante, čemu jednostavno nije dorastao jer nije taj tip osobe, no otkad je ovaj eliminiran, čovjek je propupao. Djeluje sigurno, informirano, staloženo i uvjerljivo, a kritike o tome kako ga nema promašene su i vjerojatno proizvod naviknutosti na cijelu nisku raznovrsnih muljatora, kalkulanata, lopova, klaunova i opsjenara koji su prodefilirali tom funkcijom u proteklih 20-ak godina i čija je ‘prisutnost‘ bila prevelika. Ne, Milanović je prvi moderan hrvatski premijer, čovjek koji se ne petlja u sve od ekonomskih problema do biranja čistačice, koji ne laže i ne obmanjuje, ne govori niti premalo, niti previše. Zna i engleski. Kiksevi s imenovanjima, koliko god ostavljaju gorak okus šarlatanstva i nepripremljenosti Vlade suštinski idu u korist samom Milanoviću zato što dokazuju prije rečeno-da se ne bavi amenovanjem svakog imena na spisku. Činjenica da je prepustio širok teren Slavku Liniću i Radimiru Čaćiću znak je novog, i usudio bih se reći ugodnog, vjetra. Zemlji ne trebaju niti karizmatični mađioničari, niti bezlični administrativci, treba joj promišljeni nadzornik, uloga u kojoj se sve bolje osjeća upravo Milanović. Što se showa Linić-Čaćić tiče, da su bahati i prepotentni jesu, ali doza drčnosti je prijeko potrebna zemlji rasturenoj pozerima, kradljivcima, imbecilima, populistima i spin-doktorima. Red se ne uvodi ovdje molbama, nego silom, a bome se niti zemlja uljuljana u korupciju, prijevare, laži, inkompetentnost, nepotizam, politički marketing i slično ne popravlja kompromiserskim pristupom. Primjedbi naravno ima. Iznenađujuće mlak stav prema Crkvi i ugovorima sa Svetom stolicom te nevješto petljanje oko Bleiburga zasad su na vrhu spiska. Obje su rezultat šireg trenda navodne ljevice da se dodvorava političkim protivnicima, s tim da je prvi problem rezultat promašene političke kalkulacije, kakvu je napravio i Račan svojevremeno. Crkva naime, nema niti otprilike tako velik utjecaj kako prestrašena ljevica ima dojam, riječ je o sjeni daleko većoj od vlasnika, nedavno održani izbori možda su i najbolji dokaz, no ostaje nada da će netko s više smisla za političku kombinatoriku to jednog dana shvatiti. Logika prema kojoj je potrebno privući dio birača izvan strogo lijevog spektra je točna, ali postoje neke vrlo izražene finese za suptilniji mozak kakav će izgleda trebati pričekati. O Bleiburgu valja imati jasan stav, ‘i da i ne‘ riješenje za koje se Vlada odlučila, rijetko je kad dobro. Premještanje problema s jednog polja na drugo, ne mijenja njegovu bit, niti onemogućuje reakcionarne snage koje se ne mogu pomiriti s porazom u korištenju tematike za promociju svojih skandaloznih stajališta i revizionizmu. Razračunavanja s kolaboracionistima bilo je po cijeloj Europi, nemali broj njih nije ni izdaleka imao komunistički predznak, ali komemoracije tih događaja na razini vlasti baš i nisu česta pojava, s vrlo dobrim razlogom. Za analizu ekonomske politike još uvijek je rano, većina mjera je tek na razini ideje i gruba procjena govori kako prije kraja ove godine nema smisla nagađati i rastvarati nešto što nije imalo priliku zaživjeti u praksi, načelni zamah i energija koju Čaćić pokušava generirati, zasad ostavljaju načelno pozitivan dojam, iako bi pretjerano guranje njegove zaljubljenosti u slobodno tržište moglo postati brzo problematično. To bi, zapravo, mogao biti i ključan test za Milanovića, lociranje trenutka u kojem će biti potrebno staviti ‘brnjicu‘ robusnom Čaćiću. A taj trenutak nesumnjivo će doći.