Gledam te nadobudne hipike u Americi i još ponegdje zalutale u pogrešno vrijeme i kako ih policija, poslovičnom brutalnošću, šprica suzavcem , pokoji put malo izbatina, pa odnese u ‘maricu‘ i ne znam bi li se smijao ili jednostavno ostao sasvim indiferentan. Na prvu loptu, drago mi je naravno, da narodi koji su živjeli desetljećima, ako ne i stoljećima, u kolektivnoj hipnozi zvanoj liberalna demokracija - kapitalizam, konačno počinju shvaćati kakva je to djetinjasta i savršeno stupidna laž. Neću biti izbirljiv i reći kako je stvar oduvijek bila očita, šutke ću prihvatiti konja kad mi se poklanja. Načelno, dakle, simpatični su mi.
Na drugu loptu, stvar je ipak nešto kompliciranija. Spontana okupljanja Facebook generacije uz potporu i onih starijih, potpuno su promašena i rezultat vjerovanja u istu tu iluziju koja se pred našim očima proteklih godina polako, ali sigurno raspada. U biti je problema sasvim fundametalan contradictio in adjecto, činjenica da se sustav laži izgrađen na sebičnosti, nasilju, razbojstvu i otimačini želi srušiti vjerom u tu istu laž, odnosno vjerom da je Amerika (ubaci bilo koju drugu presvjetlu demokraciju na ovo mjesto) zaista demokratsko društvo u kojem narod ima konačni pravorijek. Podsjetit ću, riječ je o budalastoj laži, propagadnom materijalu niske kakvoće kakav je mogao imati efekta u vrijeme zločestog komunizma, kad si se mogao usporediti s gorim, ili ga barem relativno jednostavno takvim prikazati.
Činjenica je, koliko god se društvene elite usrale, da hrpica ljudi koji sjede ili kampiraju na javnoj površini ništa ne može u temelju promjeniti, posebice ako je riječ, kao u svim ovim slučajevima u Americi i Europi, o potpuno neorganiziranim skupinama bez jasnih ciljeva, hijerarhije i vođa. To nisu zastarjeli koncepti to su povijesno dokazane nužnosti ako se nešto želi promijeniti, svatko tko misli drugačije jednostavno ne razumije niti povijest, niti politiku i jednako je naivan kao i ti siromasi koje špricaju i odnose. Plan je, vjerujem da se svi mogu složiti, dosta bitan faktor izvođenja svake operacije, od promjene vodokotlića, do promjene društvenog sustava. Tražiti izravnu demokraciju nije plan, to je, žao mi je reći, bedastoća. Inače imate čisti promašaj, poput Sjeverne Afrike gdje su raznolike mase uspjele svrgnuti jednog diktatora samo da bi dobili bogznašto poslije njega (vojne hunte, zapadne gospodare koje njihovi vlastiti podanici upravo pokušavaju srušiti, lokalne aspirante gladne moći i love itd). Vrhunac neorganizirane mase bez vođe, plana i hijerarhije je demontiranje, nikako građenje novog. Postoji razlog zašto od pamtivijeka postoji politika kao vještina, no to nije ovdje tema. Svo inzistiranje mnogih o tome kako sve to nije potrebno i pisanje panegirika kamperima i ‘okupatorima‘ je neobjektivan pokušaj opravdavanja vlastite želje za promjenom i rušenjem nakaradnog sustava i ide na ruku drugoj strani, izvježbanoj u stvaranju efikasne propagande i ismijavanju nepoćudnog.
No, uzmimo za potrebe moje nove mentalne vježbe, da je ovakav navrat-nanos izraz nezadovoljstva upotrebljiv temelj za promjenu. U tom slučaju postoji jedan daleko dublji i zlogukiji problem, i taj opet proizlazi iz vjerovanja u laž koju pokušavaš srušiti, a taj je da se društva mijenjaju mirnim putem. Ovo, pak, zaista nije pitanje subjektivnog dojma, već povijesno nebrojeno puta dokazana činjenica. Nitko, nikada u povijesti organiziranog društva nije temeljito izmijenio sustav mirnim putem, ljudi su jednostavno nakljukani propagandom s jedne strane i nezanjem, odnosno manjkavim učenjem povijesti s druge. Zaboravite Gandhija i Mandelu, to su vrhunski primjeri liberalnog simplificiranja i falsificiranja povijesti. Obojica su bili tek frontmeni, uspješni samo zato što su iza sebe imali ili otvoreno ili implicirano nasilje. Sam Gandhi, a bome niti sam Mandela, svojim nenasiljem ne bi ništa promjenili, jedini način rušenja ustoličene političke i ekonomske elite, nažalost, uvijek je neki oblik nasilja, što je, na kraju krajeva, sasvim logično - zašto bi itko od tih ljudi, izraslih na nemilosrdnom grabežu, otimačini, ubojstvu i nasilju jednostavno sve to pustio jer eto, neka hrpica ljudi se ljuti i glasno se deru? Vidite, ti ljudi imaju nešto deblju kožu i nešto veću toleranciju za strah. Na kraju krajeva, niti pokret za ljudska prava 60-ih godina prošlog stoljeća u Americi, s kojim se ovi danas inspiriraju, osjetno skromnijih zahtjeva kada se usporedi sa željom za radikalnom promjenom cijelog sustava, ne bi polučio rezultat da ga nije pratio val nasilja diljem zemlje. Utoliko je i zgražanje nad zasad povremenim i izoliranim izbojima nasilja među prosvjednicima licemjerno. Cilj ne opravdava sredstvo, kako se stoljećima popularno pogrešno tumači Machiavellija, sredstvo je gospodo, uračunato u vaš izbor cilja.
Zato dobro promislite što točno želite. Ili razvijte šator u obližnjem parku.