02. rujan 2016.

Stranke ne razumiju da državu ne mogu voditi bez glasa poduzetnika

Političkim strankama danas, ali i budućoj Vladi sutra ostaje problem komunikacije s privatnim (ali i javnim) biznisom. Veća otvorenost prema poduzetnicima te stvarna želja s najviše razine da se uklone barijere mora postati konstanta koja će voditi politiku svake hrvatske vlade. Razgovaram s mnogobrojnim poslovnim udrugama prije nadolazećih izbora. Sve su aktivne i angažirane, lobiraju sa svojim zahtjevima, ali i prilično skeptične u vezi s mogućim ozbiljnim i sadržajnim promjenama koje bi nova vlada trebala pod hitno provesti. O čemu je tu riječ? Što se događa da se po ne znam koliko puta ponavljaju isti zahtjevi prema političkim strankama i da poslovna zajednica vapi za sugovornikom u vlasti? Stalno razgovaramo, podsjećamo i napominjemo, sve češće se inzistira, neki čak i prijete. Tu su HUP, CISEX, CRANE te razne komore i gospodarsko-interesne udruge kojima trebaju konkretni zahvati u poreznu politiku, zakone, digitalne projekte, zdravstveni sektor itd.

Politika bez biznisa

Činjenica je da hrvatski biznis još uvijek nije ključna tema i preokupacija izbornih stožera (ni izbornih stratega) naših stranaka. Strankama je važnije preuzeti javni sektor, tj. upravljanje državnim tvrtkama gdje se mogu zaposliti tisuće i tisuće nezbrinutih stranačkih i drugih prijatelja i kolega. U privatnom sektoru nije tako. Privatni sektor treba rezultate i mjere koje će olakšati poslovanje, a ne stotine novih nepotrebnih zaposlenika. Naravno, u slučaju razvoja i rasta poslova, tvrtke će zapošljavati nove ljude i plaćat će više poreza. Međutim, ta jednostavna logika još nije zaživjela u logici hrvatske politike (čast rijetkima koji nešto o tome govore). Država još uvijek upravlja velikim javnim aparatom i golemim portfeljem državnih tvrtki koje se saniraju, dokapitaliziraju ili vise negdje u prestečajnim procesima. Prodaju se državne tvrtke koje imaju nekretnine, na primjer Croatia osiguranje, ali takozvani strateški udjeli i kompanije od nacionalne važnosti ne mogu se nikako izvući iz ruku politike. I tako iz godine u godinu uglavnom gube vrijednost. Milanovićeva vlada nije znatnije privatizirala (osim CO-a, pokušala HPB i HAC/ARZ), Oreškovićeva nije stigla (iako su postojale naznake da je htjela), ova buduća vjerojatno će nešto morati učiniti, ali bez snažnoga političkog napora vrlo je upitno što se može odraditi. U dosadašnjoj kampanji nema velikih najava da će se državni portfelj smanjivati, ni HDZ-a, ni Narodna koalicija nisu istaknuli razgovor o tome. Za zaključiti je da ključni reformski moment nije tu, a čista politička logika nastavit će upravljati gospodarstvom, barem njegovim većim dijelom.

Otvorena vrata za razgovor

Tu, naravno, dolazimo i do odgovora zašto biznis nije relevantan partner ili sugovornik političkim strankama u predizborno vrijeme (a nije mnogo drugačije ni kasnije). Privatni biznis jednostavno u Hrvatskoj nije generator dovoljnog broja presudnih glasova oko kojih će se politika lomiti. Istina je, neke gospodarske grane i ne žele da se politika njima previše bavi (ne zato što im ne treba pomoć, već zato što ih je strah da se u odlučivanje ne upletu ljudi koji ama baš ništa ne znaju o biznisu i učinit će više štete nego koristi). Međutim, sve napredne države imaju modele kvalitetne suradnje i dijaloga s biznisom i to njegovim najboljim i najjačim ljudima. Na raznim forumima i vijećima saznaju se važne informacije što se događa u inovativnim tvrtkama i kamo idu uspješne kompanije. Drugim riječima, njih se sluša, konzultira i otvara im se prostor za razvoj i novo zapošljavanje. U jednoj našoj velikoj državnoj tvrtki pitao me predsjednik uprave mogu li mu osigurati sastanak u resornom ministarstvu. Prvo sam mislio da se šali sa mnom, ali nakon što mi se to dogodilo i u drugim državnim tvrtkama, regulatornim agencijama i drugim državnim tijelima, shvatio sam da ministri uglavnom imju neke svoje prioritete i brinu se samo za ona pitanja koja njih zanimaju. Što bi na takvo što trebao reći potencijalni investitor ili privatni poduzetnik koji rješava problematiku s državom. Stranci se uglavnom čude, pa pitaju, pa onda opet dođu pa pitaju, pa čekaju itd. Primjer, Marubeni i njegova želja da radi Plomin C ili plutajući LNG terminal na Krku, investitori informacije hvataju po novinama, a i kada dođu na sastanak, razgovori su nestručni i nedefinirani. Pravo je čudo što su potpisani ugovori za istraživanje i eksploataciju nafte u Slavoniji. Pozitivni trendovi u gospodarstvu upućuju na golem, ali, nažalost, zakočen potencijal koji se neće moći angažirati bez jasnog razgovora s ključnim direktorima i poduzetnicima ove države.