Ako na stranu maknemo rupe na cesti i krađu iz MUP-ovog sjedišta, tema koja definitivno u zadnje vrijeme dominira medijskim i gospodarskim prostorom jest javna nabava.
Razlog tome nije probuđena svijest i savjest javnog i privatnog sektora već činjenica da imamo još samo deset dana za donošenje novog Zakona o javnoj nabavi (čiji nacrt još nije gotov). U njega smo do 18. travnja dužni uvesti nove EU direktive koje su u Službenom listu Europske unije objavljene još 28. ožujka 2014. godine.
Ministar gospodarstva Tomislav Panenić javno je izjavio da mu je javna nabava najvažniji segment u resoru, HUP i HGK brže bolje su organizirali konferencije na tu temu s jednim danom razmaka, međutim ništa od toga ne može sakriti činjenicu da kasnimo. I to se neće promijeniti ako ćemo o tome glasnije pričati. A pričalo se zadnjih dana sve i svašta.
U HGK-u su iznijeli podatak da godišnja vrijednost javne nabave u Hrvatskoj iznosi 42 milijarde kuna (12 posto BDP-a) te da 10 posto toga iznosa odlazi na korupciju. Znači netko je izračunao da je 4,2 milijarde netko drugi „oprao“ i „maznuo“. Ako je stručno znao izračunati koliko, zašto nije odmah rekao i tko? Na koncu, do sada nitko u Hrvatskoj nije kazneno odgovarao za namještanje javnih natječaja. Čini se da je puno veća vjerojatnost da je tu brojku izbacio neki statističar površnom procjenom, a znamo da se statistički svašta može izračunati i naštimati.
Gospodarstvenici i političari sretni su da će se novim Zakonom povećati mogućnost angažmana hrvatskih proizvođača i manjih poduzetnika u natječajima (iako to nigdje ne smije pisati u Zakonu). Apsolutno nitko do sada nije naručitelje sprječavao da angažiraju hrvatske dobavljače. Da, neke zemlje su pronašle modele kojima zaobilaze europska pravila i štite domaći proizvod, što samo po sebi dovoljno govori o licemjeru sustava no vrlo je mala vjerojatnost da će to proći i nama. Netko je očito zaboravio da smo svojim potpisom za ulazak u Europsku uniju potpisali i to da o tome sami apsolutno više ništa ne odlučujemo. Ako nismo pronašli načina da se odupremo uvozničkom lobiju do sada, nećemo bome ni sada. Uostalom, u javnoj nabavi postoji jako puno segmenata i kategorija, u kojima ne postoji hrvatska inačica uvoznog proizvoda.
Druga teorija za koju su se svi jedinstveno ulovili jest da će od sada naručitelji birati dobavljače po kriteriju ekonomski najpovoljnije, a ne najjeftinije ponude i da će se na taj način drastično suzbiti korupcija u Hrvatskoj. Ta teorija u jednoj rečenici sadrži dvije neistine. Taj kriterij naručitelji su mogli bez problema upotrebljavati i prije jer u hrvatskom Zakonu ekonomski najpovoljnija ponuda kao jedan od kriterija odabira postoji od 2006. godine. Jednostavno ga do sada nitko nije koristio jer je bilo lakše izabrati najjeftinije, pogotovo ako se u obzir uzme nedovoljna edukacija naručitelja. Jednostavnije je opravdati odluku na temelju cijene, čak i kada ona nije optimalno rješenje za naručitelja. Tako da nitko ne garantira da će naručitelji u državnom sektoru od sada postupati drukčije. Druga stvar, ekonomski najpovoljnija ponuda otvara još više mogućnosti za korupciju jer s dodatnim kriterijima rastu i mogućnosti manipulacije uvjetima.
Nitko u cijeloj priči ne spominje posljedice kašnjenja s donošenjem direktiva. Naime, sredstva iz EU fondova povlače se u Hrvatsku putem javne nabave i ako ne poštujemo procedure iz direktive, mogli bismo imati ozbiljnih problema prilikom nadmetanja na europskim natječajima. Izgledni scenarij je da se natječaji iza 18. travnja neće raspisivati, odnosno da će biti odgođeni, a samim time Hrvatska neće biti u mogućnosti povlačiti sredstva iz EU fondova. Druga posljedica je ta što svi procesi nabave u državnim i javnim institucijama trenutno stoje, novac ne kola okolo jer se nitko se ništa ne usudi raspisivati do donošenja novog Zakona. I ako ga donesemo do ljeta, još će proći neko vrijeme dok se ne održe razne edukacije po županijama i sl. Sve to automatski podrazumijeva manje državnih investicija, a samim time i „tanji“ BDP. Još ako, ne daj Bože, uz to podbaci turistička sezona…