Od kad je Slavko Linić odlučio još jednom demonstrirati svoju moć i opravdati svoju svrhu linčevanjem malog čovjeka, vrtim u glavi isto pitanje koje muči i njega - Tko je ovdje lud? Izjavio je nedavno da su svi u Hrvatskoj u istom košu, da svi imaju ista prava. Zanimljivo.
Prije samo par dana objavljeni su najveći dužnici dobavljačima u Hrvatskoj i svi posluju ili će uskoro poslovati pod Agrokorovom kapom. Tisak, Konzum i Mercator dobavljačima duguju 600 milijuna kuna. Ti isti dobavljači dužni su državi jer se ne mogu naplatiti i prijete im ovrhe radi neplaćenog duga koji se sad zbraja od dvije tisuće kuna nadalje. A glava, od koje kreće lančana reakcija, ostaje čitava.
Zanimljivo je i da državne tvrtke duguju preko 600 milijuna kuna poreza svojoj “majci” državi, no neće majka dići ruku na svoju djecu. Kakav spin majstore! Za razliku od Linića, koji nas svakim odlaskom “preko bare” svjesno još dublje gura u propast sa još većim zaduživanjem, kao mali čovjek sa statusom slobodnog zanimanja ne mogu se zaduživati kod banaka i ne mogu ići u minus kao stalno zaposleni. Istovremeno, Linić apelira na građane da se dodatno ne zadužuju kod banaka i da vraćaju svoje obveze. Jer što je dozvoljeno Bogu, nije volu.
Životne okolnosti dovele su me u situaciju da kasnim mjesec dana sa isplatom doprinosa jer mjesecima pokušavam naplatiti svoja potraživanja - neuspješno. Jedan od dužnika je i Porezna uprava koja još uvijek nije svim građanima ispostavila Porezna rješenja. Nakon 15 dana kašnjenja s plaćanjem doprinosa država prijeti blokadom računa, a to što osam mjeseci ne isplaćuje povrat poreza - nikom ništa. Kao i svaki domoljub, trebala bih imati razumijevanja prema tome što država nema novca. Sori, al nemam ga ni ja! Plati i bit će ti plaćeno.
Ajmo Linićevu mjeru naplate gledati kao gašenje požara. Pokrpat će se šteta sa tri i pol milijarde kuna naplaćenih dugova. I što nakon toga? Jel to žrtva koju moram platiti da, kao i svi obrtnici i mali poduzetnici, živim dostojanstveno, u jednoj perspektivnoj državi koja nije samo privlačna u HTZ-ovim katalozima, već je i u stvarnosti poželjna za život? A žrtva nije mala. Potpuno je drukčije kada se na kraj stane tvrtkama koje bezobrazno nisu isplaćivale svoje obveze mjesecima, kao što vjerojatno nisu plaćale ni radnike. Za njima nitko neće suzu pustiti. Usput, što je s onim prijedlozima da neodgovorni menadžeri za loše poslovanje počnu kazneno i financijski odgovarati? Ne sjećam se niti jednog primjera u praksi. Ali se sjećam prijedloga da se u ZOR uvrsti mogućnost otkazivanja ugovora o radu, u slučaju da poslodavac nema novac za isplatu plaće.
Žalim obrtnike i male poduzetnike i sve “samostalce” koji se trude plaćati svoje obveze prema državi, a one iznose nemalih skoro 60 posto primanja. One koji se sa dugovima ne igraju, nego jednostavno nemaju. Porezna uprava ima uvid u svaki račun i uplatu i vrlo jasnu sliku o tome tko zabušava, a tko nema. Ovakav potez dodatno će ubrzati daljnje stečajeve i bankrote malog gospodarstva, koji čini najveći dio gospodarstva (u Hrvatskoj je oko 98 posto malih poduzetnika).
Stavimo na vagu sve posljedice ovog ludila na primjeru malog čovjeka. Na jednoj strani dugujem doprinose za jedan mjesec, koje bi ovako ili onako platila do kraja godine. Na drugoj imam blokirani račun s kojeg sam plaćala doprinose, porez, režije, trošila na hranu i piće, prijevoz i sl. Sada od svega toga neće biti ništa. Na toj drugoj strani stoji na tisuće građana i obrtnika koji će otpustiti svoje radnike, od kojih opet nitko neće dobivati ništa. Svi mi naći ćemo se u vrlo dugačkom redu na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U cijelom ovom kaosu, nitko nije lud. Samo je jako, jako bezobrazan. No, svemu i svakome jednom dođe kraj. U tome smo svi jednaki.