Gradonačelnik Splita Ivo Baldasar kreće na put oko svijeta. Napokon u rukama ima knjižicu s popisom investicijskih želja vrijednih 800 milijuna eura, koje bi trebale promijeniti lice Splita.
Čak je izračunao koliko će od kojeg projekta, kada nađe investitora, Split zaraditi kroz komunalni doprinos. Valja mu poželjeti sreću i uspjeh, barem veći od onog kada su prije dva mjeseca hrvatski ministri krenuli s fasciklom pod rukom u osvajanje Londona. Nisu se baš vratili s puno brojeva telefona u džepu ili možda jesu, ali su ih duboko sakrili. To je na društvenim mrežama primijetio i jedan fejsbukovac, na što su PR-ovci Vladina ureda srdačno odgovorili da Vladin cilj nije bilo ‘žicanje‘ novca, već predstavljanje Hrvatske kao zemlje atraktivne za ulaganja. Hrvatska možda je tek pridošla članica EU, no teško da britanska ulagačka scena nije nikad prije za nju čula, kao i za njezinu gospodarsku klimu. Znaju investitori, i to ne samo britanski, što je u Hrvatskoj na prodaju. Znaju i što nije, a htjeli bi da je. Možda do sada nisu trznuli jer nekako ne vjeruju pričama ministara.
Općenito, priče koje pričamo o sebi nisu zanimljive. Za prodaju Hrvatske kao turističke destinacije, radimo kompilaciju stranih isprobanih alata za promociju, a još uvijek nemamo razvijene brendove za pojedinačne proizvode. Pored svih ljudi zaposlenih u ministarstvima, angažiraju se konzultantske kuće s ‘masnim‘ očekivanjima, da osmisle strategije za koje su se političari na izborima zaklinjali da ih imaju, kao i ljude koji će ih znati provoditi. U katalogu investicija Ministarstva turizma nalazi se pristojan broj atraktivnih državnih objekata spremnih na privatizacijsko uskrsnuće. U uvjetima natječaja osim cijene, gledat će se priča, odnosno proizvod koji investitor planira razvijati. Jedan će htjeti razvijati golf, drugi marine, treći luksuzne hotele. Oni nama na stol trebaju bacati ideje kako razvijati hrvatski turizam, umjesto da mi njima bacamo svoje vizije. Ovako, mi njima nekretnine, oni nama ideje.Zar ne bi bilo logično da na nacionalnom nivou imamo vlastitu viziju razvoja koja je marketinški i PR-ovski do detalja razrađena kao zanimljiva priča? Priču koju će napamet znati i ministar poljoprivrede i teta Anka koja živi na selu. Britanci ju, recimo, imaju. U kampanji Great za masovno privlačenje investitora, ujedinili su sve vladine urede, privatni sektor i javne ličnosti da prodaju priču o investicijski poželjnoj Britaniji koju svijetu nije baš potrebno posebno predstavljati. I za tu kampanju ne samo da zna svaki Britanac, čak su i zagrebački tramvaji obojani licem Richarda Bransona. Čovjeka koji zna ispričati priču, kao što zna zaraditi lovu.
Bilo bi poželjno da, osim priče o hrvatskom snu, imamo i prodavače, predstavnike, koji tu priču znaju prodati. Primjerice, hrvatski putopisci napravili su, putujući po svijetu, više kampanje za Hrvatsku od turističkih brošura. Oni znaju prepoznati puls neke zemlje i verbalno, vizualno i literarno ga atraktivno prenijeti. Putopisne emisije na TV-u najgledanija su dokumentarna forma. Jer ljudi vole priče. Kako turisti, tako i investitori. No, kao što do sada u osmišljavanje hrvatskog brenda, nisu bili uključeni ljudi poput putopisaca koji bi mogli doprinijeti originalnosti hrvatske turističke priče, tako je za očekivati da ni druge državne institucije za privlačenja pažnje (investitora), neće u svoje redove angažirati ljude s idejama koji nisu politički obojani. A da to nisu konzultantske kuće.
Stručnjake koji će zajedno s političarima i igračima iz biznisa osmisliti priču u koju će povjerovati partner i htjet će u njoj sudjelovati, ne samo financijski. Da do toga dođe prvo moramo smisliti vlastitu priču i sami u nju vjerovati.