Sigurna sam da se trenutno puno ljudi osjeća poput mene. Friški dolazak s godišnjeg odmora i povratak u životne okolnosti koje smo si sami izabrali.
Ovo nije tekst o post depresiji nakon godišnjeg, već pokušaj sagledavanja realnosti u kojoj živimo. Ovo je tekst posvećen poslodavcima koji jednom moraju shvatiti da radnik da bi bio radnik, mora biti čovjek. A da bi bio čovjek, mora imati prostora za drukčije kontemplacije o vlastitom životu.
S kojom god dušom, koja se nedavno vratila s odmora sam razgovarala, osjetila sam težinu i gorčinu njezinog povratka.
‘Konačno sam to bila ja koju od nekada poznajem‘, ‘Tek sada vidim da bih u životu mijenjala toliko toga‘, ‘Kad bi barem bilo malo više novaca‘… Ne da ljudi nisu orni nastaviti gdje su stali, već nisu uopće spremni prihvatiti život kakvog su vodili prije samo dva ili tri tjedna.
To su ozbiljne stvari o kojima uglavnom tijekom godine ne želimo razmišljati, guramo svoja nezadovoljstva pod tepih, nadajući se da će doći bolji dani. Ako ništa drugo, godišnji odmor. Ogledalo kojeg se trebamo bojati jer nam jasno govori tko smo kada smo ogoljeni od posla, deprimirajućih vijesti i svih stvari koje ne želimo raditi i biti. Tko god ima profil na Facebooku mogao je primijetiti najezdu citata ‘samopomoći‘ – budi svoj, nemoj prestati sanjati, ne mari što drugi misle, ne budi ovca i sl. Tko živi takve poruke, ne treba podsjetnik na društvenim mrežama.
Ponekad zavidim dragoj prijateljici i kolegici koja je početkom godine s partnerom ostavila sve iza sebe i otišla živjeti na Tajland (trenutno žive na Baliju). Za to je trebalo imat‘ muda, pogotovo kada više nisi mulac. Koliko god me mamile njihove fotografije bijelog pijeska i tirkiznog mora, pitam se jel‘ treba više muda za odlazak ili ostanak. Pitam se je li zaista sretnija i je li pronašla ono što je tražila.
Jednako tako se pitam bih li ja bila sretnija da imam malo više novca. Ono malo, recimo da mi država ne pojede barem 60 posto primanja, nego da mi ostane tek toliko da budem slobodna u odabiru kad putujem ili idem u dućan. Tko god je u jednom trenutku dijelio moju sudbinu i ostao bez posla, mogao se oči u oči suočiti s vlastitim demonima.
Može li čovjek izvući osmjeh na lice kad je na dnu? Ne jadikovati, nego se otvoriti i prihvatiti sudbinu koja ga trenutno melje. Teško, ali nije nemoguće. Upoznala sam tijekom života ljude s jako puno novaca. Svi oni imaju istu anatomiju i isto tako svoje demone. No, nekako su mi uvijek bili draži ljudi koji imaju manje, činili su mi se slobodnijima. Čovjek je najotvoreniji kada nema što izgubiti, pod uvjetom da ostane čovjekom. Jer kad se s godišnjeg vratiš s tako teškim zaključcima, sigurno si negdje pogriješio. Ostavio si iza sebe esenciju i prepustio se inerciji. A ona zna biti velika kučka.
Ako ne iskoristiš ono malo vremena dok još poriv za promjenama plamti u tebi, zaogrne te prije nego što shvatiš da ponovno ležiš u njezinom teškom zagrljaju. U dva ili tjedna godišnjeg odmora ne stignemo doći do pravih odgovora, ali ne smijemo zaboraviti prava pitanja. Ne smijemo zaboraviti koji nas to trenuci čine sretnima i opuštenima, koji nam daju snagu da stvari sagledamo iz šireg kuta, bez drama i trauma. Jer to smo mi, lišeni vanjskih utjecaja. A ako ništa ne uspijemo promijeniti, ako nikako ne dolazimo do pravih odgovora, možda si postavljamo kriva pitanja. Strah od promjena je opasna epidemija koja vlada pojedincima i masama.
Život nam nikad u cijelosti neće nalikovati na godišnji odmor, ali to ne znači da ponekad ne uzmemo odmor od života kakvog poznajemo. Jedino tada možda skupimo snage za promjenama.