Kada bih morala u jednoj riječi sažeti očekivane političke procese u EU u 2019. godini, ta bi riječ bila – promjena. Sve ostalo je otvoreno: koliko će duboke te promjene biti, koliko brze, tko će u njima profitirati, kako će izgledati Europa godinu poslije? Ali nakon što Francuska, jedna od stožernih država EU, u novu godinu uđe s već zahuktalim pokretom protiv aktualnoga globalističkog establišmenta i u Francuskoj i u EU, nakon što se pokret proširio na zemlje Beneluxa i počeo pokazivati svoju stratešku dubinu, od privlačenja svih dosad ‘nevidljivih‘ slojeva do zahtjeva prosvjednika za više demokracije, a grupe generala (u otvorenom pismu Macronu) za više sigurnosti, nerealno je očekivati gašenje pokreta. On će samo dobivati nove modalitete i dimenzije.
>>>Višnja Starešina: Hrvatska bez LNG-a ostaje najveća gubitnica u europskome plinskom ratu
Valja tek vidjeti kakav će biti oblik prosvjeda protiv aktualnoga globalističkog establišmenta u Njemačkoj. Vjerojatno to neće biti preslikani francuski ‘žuti prsluci‘. Oni nisu u skladu s mentalitetom, povijesnim iskustvom, temperamentom Nijemaca i ne bi djelovali autentično. Baš kao što njihove nedavne loše kopije u Crnoj Gori i Hrvatskoj više podsjećaju na maškare nego na prosvjede za promjenu poretka. No, ma kako pojavno izgledali, i ma koji im konkretan problem bio u središtu, izvjesno je da će simbolični ‘žuti prsluci‘ u sljedećim mjesecima pokušati razbuditi staru Europu.
Establišment protiv antiglobalista
Prvi test njihova uspjeha bit će rezultat na izborima za Europski parlament. Zapravo, prvi put će ti izbori biti važni. Pa i važni za budući politički krajolik EU. Ako antiglobalistička i antiestablišmentska zapadnoeuropska alternativa dosegne ljestvicu od 30 posto zastupnika u Europskom parlamentu, koju je javno postavio njihov politički guru i bivši strateg Trumpove predsjedničke kampanje Steve Bannon, u Europskom parlamentu može se stvoriti zanimljiv odnos snaga iz kojeg će se širiti novi politički diskurs o budućoj EU i budućoj Europi. Naime, predstavnici političkog establištmenta država Srednje i Istočne Europe su po svojim stajalištima prema budućnosti EU, prema suverenitetu država članica, prema globalističkoj agendi uključujući i migrantsku politiku, već sada mnogo bliži ‘žutim prslucima‘ negoli svojoj zapadnoeuropskoj stranačkoj braći i sestrama. U tom slučaju čak i nominalna pobjeda establišment stranaka u državama Zapadne Europe može se u samom Europskom parlamentu pretvoriti u Pirovu pobjedu. I zato će državni establišment činiti sve da zaustavi ili smanji utjecaj ‘žutih prsluka‘, pri čemu će se služiti svim sredstvima koja su na raspolaganju državi – i silom izvana i destrukcijom iznutra.
No bitka za Europski parlament tek je prvi u nizu okršaja, tek način da se otvori rasprava o budućnosti EU. Kao što aktivisti koji su 1989. rušili Berlinski zid izazivajući val promjena poredaka u Istočnoj Europi nisu kasnije postali upravljači, tako ni politički nužno šarolike pa i politički ekstremne grupacije, koje na tom valu prkosa establišmentu mogu ući u Europski parlament, neće preuzeti upravljanje Unijom ni europskim kontinentom. Ali mogu otvoriti raspravu o budućem konceptu razvoja i potaknuti val dubinskih promjena. To obično i jest ta njihova jednokratna uloga.
Hrvatska bez ‘prsluka‘
Gledajući kako Hrvatska završava političku 2018., teško je zamisliti ‘prsluk‘ koji bi je mogao pokrenuti i potaknuti na promjene. Trenutačna politička Hrvatska predstavlja zatvorenu političku kastu, višestranačku samo po formi, koja se održava otvorenim trgovinama – od Sabora do zagrebačke skupštine – i koja svoju vladavinu predstavlja kao jamac stabilnosti i ubrzano dijeli plijen državnog i lokalnih proračuna, za slučaj da je povijesni val promjena ipak potopi. Zapravo to je oligarhija koja izgleda kao replika iz 1989., kada su njihovi prethodnici i nakon vala velikih promjena u Istočnoj Europi gledali mogu li ipak izbjeći višestranačke izbore ili barem ugrabiti što više prije njih. U interesu stabilnosti – dakako. No takav stav neigrača u vrijeme kad je Europa u previranju i promjeni, dovodi Hrvatsku, koja je s toliko muke došla do članstva u NATO-u i EU, u poziciju mogućeg plijena, na kojem će se namirivati dugovi, i zapadni i istočni. Opasnost je to veća ima li se na umu da državno nedovršeno susjedstvo – Srbija, Kosovo i BiH – zveckaju promjenama, a globalne sile SAD, Rusija i Kina traže u njima prostor za vlastiti utjecaj. Ako se ne dogodi neka nagla promjena, koja se još ne nazire, Hrvatska u 2019. ima izvjestan put. Put stabilnog pražnjenja i propadanja.