Što sve razlikuje Hrvatsku od Njemačke, Irske, Danske, Austrije, skandinavskih zemalja…? Među vidljivim je razlikama posljednjih godina ta da njihovi građani sve više k nama dolaze trošiti novac. A mi sve više k njima pokušavamo otići ne bismo li stvorili svoju priliku i zaradili neki novac. Radi puke egzistencije. Nedjelotvorna i nekompetentna hrvatska državna uprava jedan je od najvažnijih razloga te različitosti između razvijenih europskih država čije gospodarstvo diše i stvara prilike i Hrvatske čije se gospodarstvo guši i poručuje: ‘Bježite!‘ To se osobito vidi otkako smo članica Europske unije jer su otada granice hrvatskim tražiteljima posla i životne prilike otvorene, baš kao i mogućnost države da novcem iz europskih fondova ojača svoje gospodarstvo. Ali hrvatska administracija ostala je zatvorena za promjene. I to je jedan od glavnih razloga zbog kojih unatoč povećanim prilikama za državu kao članicu Unije sve više mladih i kvalificiranih Hrvata svoje individualne prilike odlučuje potražiti izvan države.
Priča iz državne ustanove
Bilo bi vrlo jednostavno odigrati ‘change management‘: trećinu beznadnih u učmaloj ustanovi smijeniti i zamijeniti osobama koje mijenjaju način rada, a ostalima pružiti priliku da se prilagode i priključe. Ali prije će službenici složno smijeniti šefa nego što će on promijeniti njih.
Objavljeno je već mnogo priča o ljudima koji su profesionalnu afirmaciju u prijateljskoj i pozitivnoj atmosferi ekspresno ostvarili u jednoj od gore navedenih država nakon što su u Hrvatskoj doživjeli niz odbijenica, nepravdi i, kao posljedicu svega toga – frustracija. Ja sam ovih dana čula baš ilustrativnu priču o onima koji u toj hrvatskoj državnoj upravi i javnim službama pokušavaju ostvariti promjenu i o zidu otpora koji tu promjenu blokira. Važno je osvijestiti, da ne bismo gajili iluzije, kako će se reformom državne uprave ta uprava uistinu promijeniti.
Dakle, protagonist je moj znanac, čelnik (s punim mandatom) jedne od tih državnih ustanova koje mogu mnogo pridonijeti da iseljenički val stručnjaka iz Hrvatske bude manji, a prilike u Hrvatskoj veće. Više se i ne može reći – nema novca. EU nudi novac. Samo treba imati ideju, a onda znati kako ga iskoristiti. Znanac je krenuo hrabro i odlučno – iskoristiti priliku. Ima mandat i sve ovlasti da to učini. Barem formalno. Ima i potpunu potporu ‘s vrha‘. Barem dok se ne pokaže drukčije.
>>>Višnja Starešina: Belje nije samo tvrtka, tko ima Belje, ima i upravu nad Baranjom
Dakle, stanje je redovito u toj našoj instituciji. Svi su onamo došli i našli životno zaposlenje po nekim stranačko-partijskim vezama i aranžmanima. U razvijenim zapadnim državama također ima toga, prema procjenama i do 30-ak posto zaposlenika u državnu i javnu upravu dolazi preko neke veze. I to se doživljava kao problem, pitanje je mogu li oni narušiti sustav. U nas pak njih stotinjak posto dolazi preko političkih veza. I oni stvaraju sustav. Nisu to neke osobito visoke dužnosti. To gore. To je ona nesmjenjiva i nepromjenjiva osnovna infrastruktura. I sada čekaju da prođe tih 35 do 40 godina i da dođe mirovina.
Fokus je uhljeba i uhljepčića u državnoj upravi čvrsto se umrežiti tako da ih svaka promjena vlasti, svaka koalicija, ostavi nedodirljivima. Unutra djeluju kao živahne zmijice boreći se za svoju poziciju u međusobnim nadmetanjima i podmetanjima, a prema van kao bezlične amebe – posve nezainteresirano.
Zmijice i amebe
U međuvremenu fokus im je čvrsto se umrežiti tako da ih svaka promjena vlasti, svaka koalicija, ostavi nedodirljivima. Unutra djeluju kao živahne zmijice boreći se za svoju poziciju u međusobnim nadmetanjima i podmetanjima, a prema van kao bezlične amebe – posve nezainteresirano. Ali svaka zmijica amebica ima neki broj mobitela, politički broj, koji može nazvati ako se kojim slučajem ta unutarnja ravnoteža pokuša poremetiti. I tako dolazi taj moj znanac, odlučan pokrenuti promjenu u načinu rada, što se od njega i očekuje, u jednu od najproblematičnijih svojih podružnica. Kao, da ih potakne na aktivniji pristup poslu. Kako zna da su najproblematičniji? Pa tako što svakodnevno pišu e-poruke međusobno se tužakajući i podmećući, a rezultati su im najlošiji. I pokušava pokrenuti tzv. brainstorming.
>>>Višnja Starešina: Samo Francuska može spriječiti ‘njemački’ EU s više brzina. Hoće li?
A dojučerašnje se zmijice u e-porukama sve preobratile u krotke amebice. Gledaju nezainteresirano u stol pod kutom od 45 stupnjeva. I tišina. Kao da se rezultat ‘nula‘ njih nimalo ne tiče. Ima li ideja? Nema. Ima li pitanja? Nema. Ima li reakcije? Nema. Samo čekaju da se promijeni šef.
Situacija je naizgled zrela za ‘change management‘. I bilo bi to vrlo jednostavno: trećinu beznadnih smijeniti i zamijeniti osobama koji mijenjaju način rada, a ostalima pružiti priliku da se prilagode i priključe. Ali to u državnoj upravi i javnim službama ne može tako. Jer svatko ima neki broj političkog mobitela i prije će oni, ako su već složni, a u tome jesu, smijeniti šefa nego što će on promijeniti njih. I tu je kraj svih naših priča o reformi državne uprave i javnih službi. Nereformirana politika može samo pričati i obećavati reformu državne uprave. A pada na prvome mobitelu.