U zakonodavnu proceduru upravo je upućen Vladin prijedlog za donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o cestama. Čitanjem možemo vidjeti da dosad nije bila regulirana upotreba autocesta za hitne službe. Naime, Zakon o cestama propisuje oslobođenja od plaćanja cestarine samo za vozila osoba s određenim stupnjem invalidnosti, a za vozila hitnih službi, odnosno za vozila s pravom prednosti prolaska, oslobođenje od plaćanja cestarine nije propisano.Vozila s pravom prednosti prolaska već godinama rabe autoceste bez plaćanja cestarine zbog prakse uspostavljene na temelju Zakona o javnim cestama kojim je za ta vozila bilo propisano da to ne moraju.
Svatko vozi po svome
Vrijedeći Zakon o sigurnosti (Narodne novine br. 67/08, 48/10 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17) kao vozila s pravom prednosti prolaska određuje vozila službe hitne pomoći, vozila sanitetskog prijevoza, vatrogasne službe, civilne zaštite, unutarnjih poslova i vojne policije, osobna vozila kojima se koriste suci i državni odvjetnici za obavljanje očevida u povodu kaznenih djela, službena vozila ovlaštenih carinskih službenika, službena vozila ovlaštenih službenika središnjeg tijela državne uprave nadležnog za zaštitu i spašavanje, službena vozila inspektora cestovnog prometa, službena vozila kriznog stožera ministarstva nadležnoga za zdravstvo, vozila gorske službe spašavanja, vozila mobilne jedinice veterinarske inspekcije te vozila ministarstva nadležnoga za poslove pravosuđa kojima se prevoze uhićene ili osuđene osobe kad posebnim uređajima daju svjetlosne ili zvučne znakove.
Dosta nije jasno zašto je to donošenjem Zakona o cestama iz 2011. izostalo iz zakonskog teksta, tako da sad imamo situaciju u kojoj se ‘via facti‘ ta vozila propuštaju, a istodobno su svi koji su u to uključeni sudionici protupravnosti koja se svodi na neplaćanje PDV-a na uslugu koja nije formalno oslobođena plaćanja, a ne naplaćuje se. Bilo bi lijepo utvrditi tko je (imenom i prezimenom) ne samo odgovoran za propust nego i za nerješavanje u prijašnjih gotovo osam godina.
Zbog ceste u bankrot
Predloženim izmjenama Zakona o cestama hitna pomoć ni prema tom zakonu neće plaćati cestarinu, što je i do sada omogućavao Zakon o sigurnosti. Ta vozila propuštala su se bez cestarine, ali protupravno jer im se ne naplaćuje PDV-a na uslugu koja nije formalno oslobođena plaćanja
Nisu samo neka rješenja Zakona o cestama bila (odnosno jesu) loša, problematična su i neka sudska rješenja. Gotovo su svi hrvatski mediji u proteklih mjesec dana bili prepuni vijesti o tome kako je drugi po veličini hrvatski grad, Split, pred bankrotom zato što je pravomoćno izgubio spor koji će ga sada stajati oko 150 milijuna kuna. Na temelju dostupnih informacija pokazalo se da nitko od mjerodavnih nije godinama pokazivao interes za nešto što bi moglo biti (ne znači da će tako i biti, ali djeluje nevjerojatno podatak da se država preko Državnog odvjetništva očitovala da se time neće baviti zato što je, pojednostavnjeno, komplicirano i vjerojatno skupo) imovina RH na više osnova (neunošenje u temeljni kapital, status ceste, uključujući tu i one nerazvrstane, prije 2011.), ali ni skrb za imovinu jedinice lokalne samouprave. Naime, od stupanja na snagu Zakona o cestama iz 2011. nerazvrstane ceste pripadaju upravo jedinicama lokalne samouprave; u onoj najgoroj opciji (koja se upravo dogodila) jedinica lokalne samouprave mora platiti mnogo, blizu 20 posto vlastitog proračuna, za zemljište na kojem je cesta koja i ne može biti u privatnom vlasništvu, a iz kojega je silom zakona oduzeta najkasnije stupanjem na snagu Zakona o cestama.
Oduzeto pa preplaćeno
Zemljište koje je oduzeto silom zakona i koje se sad mora platiti silom pravomoćne presude na mjestima je široko 50 metara, što prije nalikuje na autocestu nego na nerazvrstanu cestu. Na kraju se i ovdje pokazalo da aktualni opći propisi i praksa o procjeni nekretnina nisu idealni kad se primjenjuju u specifičnim situacijama. Budući da u okolici nema mnogo pravnog prometa, na kraju je sud do tržišne vrijednosti (koja se povećava zakonskim zateznim kamatama od utuženja do isplate) došao s pomoć četiriju navodno usporedivih primjera, od kojih je jedan potpuno druge vrste (prenamjena poljoprivrednog zemljišta), jedan je daleko nekoliko kilometara, pa je sud zato iznos smanjio za 40 posto (zašto ne 20 ili 70 posto?), a odbio je uzeti u obzir upravo kupnju tužitelja na istoj lokaciji zato što je, navodno, kupljeno od trgovačkog društva za koje poznato da je pred stečajem (a tu je bila riječ o cijeni koja je neusporediva manja od konačno presuđene) itd. Prvostupanjski sud zaključio je da je riječ o slučaju na koji treba primijeniti pravila o stjecanju bez osnova, drugostupanjski sud to je (s punim pravom) potpuno promijenio, ali uza zaključak da to uopće ne utječe na rezultat. Ovaj slučaj pravomoćno je završen, ali zar ga se nije moglo i moralo iskoristiti da se anomalije koje su se u njemu pokazale više nikad ne ponove?