30. ožujak 2021.

DAROVNI UGOVORI - Bez javnobilježničkog akta ili solemnizirane isprave imate problem

Koliko značenje zakonodavac i sudska praksa pridaju strožoj formi ugovora o darovanju ako nije bilo prave predaje, pokazuje i jedna odluka Ustavnog suda koja ni provedenu uknjižbu nije prihvatila kao element moguće naknadne konvalidacije

Ugovor o darovanju (gotovo) oduvijek ima veliko značenje za domaće pravo i praksu. Njegova je specifičnost, dobro je poznato, to što se bivša država nije potrudila čak ni prigodom donošenja Zakona o obveznim odnosima 1978. uvrstiti ga u zakonski tekst, zbog čega se normativa za taj ugovor tražila u tzv. pravnim pravilima sadržanima u zakonima koji su se prije primjenjivali na tom području.

Konkretno, to je za bivšu državu značilo primjenu austrijskoga Općega građanskog zakonika (OGZ) u skladu sa Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i tijekom neprijateljske okupacije. U samostalnoj Republici Hrvatskoj to je značilo isto, ali na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941., Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima i Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

Još od Austro-Ugarske

Paragraf 943. austrijskoga Općega građanskog zakonika glasi: 'Iz darovne pogodbe koja je učinjena samo usmeno bez prave predaje darovane stvari daroprimac ne zadobiva nikakva tužbenog prava. Ovo pravo treba biti zasnovano na pismenoj ispravi.'
Pravno pravilo sadržano u tom paragrafu zapravo je preuzeto pri izradi (novoga) Zakona o obveznim odnosima, čiji članak 482. glasi: '1. Ugovor o darovanju nekretnine sklapa se u pisanom obliku.; 2. Ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave.'

Zakon o javnom bilježništvu također se bavi ugovorom o darovanju u članku 53., koji (nakon novele iz 2007.) glasi: '1. Javnobilježnički akt potreban je osobito za pravnu valjanost (...) darovnih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimca.'

Zakonodavac je u ugovoru o darovanju prihvatio opće načelo neformalnosti samo kad je riječ o pokretninama, i to onima koje se ne daruju bez tzv. prave predaje (dakle, daruju se s pravom predajom, a to je stvarno izravno predavanje darovatelja obdareniku, najbolje ako se provodi na licu mjesta).

Posebni pismeni oblik

Ako je riječ o nekretninama, obvezan je pismeni oblik. To vrijedi za sve pravne poslove čiji su predmet nekretnine, pa i za darovanje. Međutim, zakonodavac u Zakonu o obveznim odnosima propisuje posebnu obveznu formu za ugovor o darovanju bez prave predaje stvari (bila ona pokretna ili nepokretna), i to nije samo obična pismena forma, nego forma javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave, pri čemu je riječ o kogentnoj pravnoj normi, a nikako ne o nečemu što se može, ali i ne mora prihvatiti.

Mnogi pojam 'ovjerovljena isprava' pogrešno izjednačavaju s ovjerom potpisa – tu je riječ o ovjerovljenoj ispravi, što je potpuno drugo. To je poseban oblik, oblik kod kojega javni bilježnik ima niz posebnih obveza, uz ostalo i detaljno upoznati stranke s njihovim pravima i obvezama, ali i posljedicama sklapanja baš tog dokumenta, odnosno isprave. Upravo je zato i svjedočenje javnog bilježnika u eventualnom postupku o okolnosti sklapanja npr. ugovora o darovanju bez prave predaje iznimno važno, neusporedivo sa značenjem svjedočenja pri ovjeri (samo) potpisa.

Nepotrebni problem

Koliko značenje zakonodavac i sudska praksa pridaju strožoj formi ugovora o darovanju ako nije bilo prave predaje, pokazuje i jedna odluka Ustavnog suda koja ni provedenu uknjižbu nije prihvatila kao element moguće naknadne konvalidacije. To znači da se nitko ne može pouzdati u provedenu uknjižbu, što je prava katastrofa za pravnu sigurnost i vladavinu prava. Ne tako davno sličan je problem, posebno za banke, postojao na primjeru nesuglasja između zemljišnoknjižnog stanja i pravnog instituta bračne stečevine (po zakonu svakomu popola), osobito kad bi to bila ona izvanbračna, izjednačena s bračnom. Sudovi nisu dobili pomoć od drugih grana vlasti i nakon previše potrošenog vremena, nakon previše različitih sudskih odluka sudska praksa odlučila je da prednost ima zemljišna knjiga, a onaj od supruga koji bi time možda bio oštećen neka se radi toga parniči s bračnim drugom.

Lako je sada zamisliti pravni položaj banke koja je uknjižila hipoteku na nekretnini koju je hipotekarni dužnik dao u hipoteku, a prije toga ju je dobio na dar bez prave predaje (a u ugovorima uvijek stoji da je izvršena prava predaja da bi se uštedjelo na trošku javnog bilježnika). Bez te nekretnine kredit ne bi bio odobren pa doista nije jasno koga se štiti tim formalizmom. Tvrdi li tko takvih slučajeva nema u praksi, neka i zajamči da ih neće biti jer je pravni okvir kao stvoren za prijevare. Treba hitno odustati od zahtjeva za posebnu formu pri darovanju bez prave predaje i nitko time neće biti oštećen.