27. listopad 2021.

Kako iskoristiti europske sudove u rješavanju poreznih sporova

pišu: Matea Gospić Plazina, odvjetnica/partnerica u odvjetničkom uredu Krehić i partneri d.o.o., u suradnji s Deloitte Legalom Adrian Hammer, viši menadžer u Deloitteovu Odjelu poreznog savjetovanja

Iako je EU jedinstveno tržište, porezni propisi nisu u cijelosti usklađeni među svim državama članicama. Glavno je područje na kojemu su usklađeni PDV, za koji postoji direktiva na kojoj se temelje svi europski zakoni, ali uz neke manje lokalne posebnosti. U porezu na dobit usklađenje je djelomično i odnosi se na prekogranične transakcije te sprječavanje izbjegavanja oporezivanja.

od vjerojatno najmrskijih dopisa koje poduzetnik može dobiti jest obavijest o poreznom nadzoru. Osim što to za njega možda znači dodatan odljev novca, proces je dugotrajan i čini njegov život i život njegovih zaposlenika stresnijim nego što inače jest. Za sretne čitatelje, one koji nisu imali 'zadovoljstvo' biti pod nadzorom, evo kako izgleda postupak spora: nakon što porezni inspektori utvrde činjenice, sastave zapisnik u kojemu navedu utvrđene dodatne porezne obveze, ako ih ima.

Porezni obveznik može uložiti prigovor na zapisnik, ali i ne mora, i zatim se, ako nije bilo prigovora ili ako je on nije prihvaćen, izdaje porezno rješenje koje ponavlja navode iz zapisnika. Može također uložiti žalbu na rješenje. Nju podnosi drugostupanjskom tijelu Ministarstva financija, koje žalbu može odbiti ili je djelomično odnosno potpuno prihvatiti. Ako porezni obveznik nije zadovoljan ishodom, može iskoristiti i daljnje pravne lijekove, odnosno podnijeti tužbu nadležnom upravnom sudu. Važno je napomenuti da, iako je Europska unija jedinstveno tržište, porezni propisi nisu u cijelosti usklađeni među svim državama članicama. Glavno je područje na kojemu su usklađeni PDV – za njega postoji direktiva na kojoj se temelje svi europski zakoni, ali uz neke manje lokalne posebnosti. U porezu na dobit pak usklađenje je djelomično i odnosi se ​prije svega na transakcije i mjere provedene kako bi se spriječilo izbjegavanje oporezivanja.

Postupci u upravnom sporu

Nakon presude, Zakon o upravnom sporu predviđa žalbu kao redoviti pravni lijek te obnovu spora i zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude kao izvanredne pravne lijekove. Stranke upravnog spora mogu podnijeti žalbu protiv presude upravnog suda koja se podnosi u roku od petnaest dana od dostave presude. Na temelju žalbe odlučuje Visoki upravni sud kao posljednja instancija u upravnosudskom sporu, zbog čega drugostupanjska presuda danom donošenja postaje pravomoćna.

U odnosu na obnovu spora ona se pokreće iz zakonom propisanih razloga, a i, među ostalim, ako je konačnom presudom Europskog suda za ljudska prava odlučeno drukčije od presude suda ili ako se presuda temelji na prethodnom pitanju o kojem je naknadno odgovorno tijelo odlučilo drukčije. Prijedlog za obnovu podnosi se sudu koji je donio presudu u roku od trideset dana od dana kad je stranka doznala za razlog obnove odnosno od godine dana od pravomoćnosti presude, ovisno već o razlogu podnošenja. Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude pravni je lijek kojim se u praksi iznimno rijetko koristilo, međutim u posljednje se vrijeme primjenjuje intenzivnije. O tom zahtjevu odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske, a podnosi ga Državno odvjetništvo u roku od šest mjeseci od dana dostave pravomoćne sudske presude strankama.

Europski sud za ljudska prava

U slučaju povrede nekog od prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija), čija je potpisnica i Hrvatska, kao i njezinih protokola, osoba čije je takvo pravo povrijeđeno može uputiti tužbu Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP). Nužan preduvjet dopustivosti postupka pred ESLJP-om jest i iscrpljivanje svih domaćih pravnih lijekova, i redovitih i izvanrednih. Zahtjev se ESLJP-u mora uputiti u roku od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke najvišega domaćeg suda, odnosno otkako je takva odluka dostavljena stranci ili njezinu opunomoćeniku.

Zahtjevi podnositelja u poreznim predmetima najčešće se odnose na zaštitu vlasništva i prava na pošteno suđenje, no katkad i na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, zabranu diskriminacije te slobode kretanja. U području poreznih sporova zasad se pred ESLJP-om vodi malo postupaka protiv Republike Hrvatske, i to uglavnom zbog povrede prava vlasništva, ali i zbog povrede prava na djelotvoran pravni lijek. U sklopu izvršenja ESLJP-ove presude državna su tijela dužna provesti odgovarajuće mjere kako bi uklonila povredu utvrđenu u odnosu na podnositelja te isplatiti pravičnu naknadu podnositelju zbog kršenja njegovih individualnih prava.

Institut prethodnog pitanja

Sud Europske unije tumači pravo Europske unije kako bi se osigurala ujednačena primjena u svim državama članicama i rješava sporove između nacionalnih vlada i institucija EU. Najčešći postupci koji se vode pred sudom EU odnose se na tumačenje prava. U tom slučaju nacionalni sud upućuje zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU koji odlučuje o tumačenju prava EU; usklađenosti nacionalnog prava; prakse s pravom EU; o povredi prava; o tome koji se postupci vode protiv nacionalnih vlada koje djeluju suprotno pravu EU; o poništenju pravnih propisa EU; osiguravanju djelovanja EU i kažnjavanju institucija EU.

S tim u vezi skrećemo pozornost na odredbu Zakona o upravnim sporovima u skladu s kojom upravni sud može rješenjem prekinuti spor kad odluči podnijeti zahtjev Sudu EU o tumačenju prava EU ili o valjanosti propisa koji su donijele institucije EU, no to je u praksi relativno rijetko. Institut prethodnog pitanja svakako je bitan instrument koji pridonosi pravilnoj interpretaciji europskog prava u predmetima o kojima odlučuju nacionalni sudovi, stoga se pozdravlja njegovo korištenje, i to kako bi se najviše što se može otklonila neusklađenost nacionalnog i europskog prava. U ovom kontekstu važno je napomenuti da Sud Europske unije ne može odlučivati o valjanosti nacionalnih propisa, nego da on samo interpretira propise EU, što obvezuje i izvan konkretnog spora te djeluje prema svima. Iz te interpretacije nacionalni sud zatim izvlači zaključak i donosi odluku u pojedinačnom predmetu.

U poreznim sporovima

U slučaju poreza to konkretno znači da će Sud Europske unije u pravilu donositi odluke o pitanjima iz područja PDV-a, koji se temelji na zajedničkoj direktivi, ili pitanjima poput mjera za sprječavanje izbjegavanja oporezivanja ili izbjegavanja dvostrukog oporezivanja na razini prekograničnih transakcija. Primjeri tih drugih pitanja mogu biti, primjerice, pravila o ograničenju zaduženja. Naime, u skladu s tzv. direktivom ATAD poreznim obveznicima ograničava se ukupno neto zaduženje na trideset posto njihove EBITDA-e. Jedno od izuzeća od tog pravila odnosi se na financiranje javnih infrastrukturnih projekata. Takvi projekti definirani su kao dugoročni javni infrastrukturni projekti kojima se osigurava, nadograđuje, održava imovina velikih razmjera i/ili upravlja njome, i to imovina za koju država članica smatra da je u općemu javnom interesu. O takvoj definiciji može se postaviti niz pitanja: što je to imovina velikih razmjera, što je opći javni interes, što je infrastrukturni projekt? Odluku o interpretaciji te definicije donosi državno porezno tijelo, no zbog nedostatka konkretnih i mjerljivih smjernica takve interpretacije mogu znatno varirati i postoji velik potencijal za spor.

Budući da objašnjenja Suda EU u odnosu na europsko pravo utječu na sve, u obzir ih uzimaju i porezni obveznici i hrvatsko porezno tijelo. Štoviše, hrvatsko porezno tijelo vrlo će često smatrati ključnima takve presude zbog nedostatka domaće prakse. Naime, Hrvatska je razmjerno malo tržište, zbog čega se kompleksnija pitanja često neće pojaviti na nacionalnoj razini. Također, nacionalni sudovi dužni su primjenjivati europsko pravo i poštovati interpretacije Suda EU kako bi se postigao cilj: ujednačenje sudske prakse i razvoj prava Europske unije.

Modeli sudske zaštite

Iz svega navedenoga vidimo da postoje različiti modeli sudske zaštite u poreznim stvarima na razini Europske unije, od kojih svakako treba istaknuti postupak pred Sudom EU koji se, među ostalim, odnosi na tumačenje prava. U tom slučaju nacionalni sud upućuje zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU koji odlučuje o tumačenju prava EU ili usklađenosti nacionalnog prava ili prakse s pravom EU, što je izrazito bitno u poreznim stvarima jer je mnogo direktiva ugrađeno u naše zakonodavstvo, a riječ je o kompleksnoj materiji.

Postoji i mogućnost obnove upravnog spora ako je ESLJP-ovom konačnom presudom​ odlučeno drukčije od presude, odnosno ako se presuda temelji na prethodnom pitanju u kojem je naknadno mjerodavno tijelo odlučilo drukčije; moguć je i postupak pred ESLJP-om ako je povrijeđeno pravo zajamčeno Konvencijom. Zbog kompleksnosti i delikatnosti svih navedenih opcija nužno je imati iskusna savjetnika kako bi se adekvatno iskoristila prava koja su nam svima zajamčena.