Korona i biznis
05. lipanj 2020.

Kako računovodstvenim politikama stvoriti rezerve za ‘crne dane‘?

novac kovanice   

Piše: prof. Lajoš Žager, Ekonomski fakultet u Zgrebu

Oduvijek je kriza nešto što se želi izbjeći, ali se očekuje. Pritom se ističe kako je u dobrim godinama potrebno stvoriti pretpostavke za lakše suočavanje s posljedicama krize. Još od biblijskih vremena (sedam gladnih godina), preko Benedikta Kotruljevića pa do suvremenih ekonomista pitanje stvaranja rezervi za „crne dane“ uvijek je prisutno. Odgovor koji su na ovo značajno pitanje ponudile računovođe svodi se na načelo opreznosti te izboru i primjeni onih računovodstvenih politika koje su utemeljene u načelu opreznosti. U postojećim uvjetima, ova problematika, zbog krize uvjetovane coronavirusom,  značajna je i za čitav niz poslovnih subjekata. Da su u prijašnjim, relativno dobrim godinama, stvorene rezerve, mnogi poslovni subjekti lakše bi se nosili s posljedicama krize.

Računovodstvene politike uobičajeno se opisuju kao niz pravila koje je menadžment usvojio pri pripremanju i objavljivanju financijskih izvještaja. One se definiraju na temelju prihvaćenog okvira financijskog izvještavanja. U tom kontekstu najznačajnija su računovodstvena načela, posebice načelo opreznosti čija je uloga vrlo značajna u procjeni. Imovinu uvijek treba podcijeniti, a obveze precijeniti (prihode priznate samo kada su sigurni, a rashode i ona kada su mogući) kako bi se iskazala manja dobiti. Na taj način stvara se rezerva (tiha pričuva) koja je u suštini skrivena dobit. Dakle, nije ideja da se stvori mala dobit. Naprotiv, dobit treba ostvariti što je moguće veću, ali treba biti oprezan kod njenog iskazivanja. Jednostavnije rečeno, dio dobiti treba sakriti i na taj način stvoriti rezervu za buduće poslovanje.

Stvaranje rezervi za buduće rizike uvijek je dobra ideja. Međutim, često puta se ne razumije kako se te rezerve stvaraju. Ako se kaže da je potrebno priznati neke troškove koji još nisu nastali i na taj način odmah priznati buduću obvezu, tako se skriva  dobit i stvara rezerva za budućnost.  Na prvi pogled ovo djeluje pomalo čudno. Kako se je skrivanjem dobiti (promjenom strukture pasive) stvorila rezerva? Odgovor je prilično jednostavan. Iskazivanjem manje dobiti omogućeno je da se smanje izdaci po osnovi raspodjele dobiti te da se u aktivi bilance zadrži najdraža imovina  - novac. Tim novcem u moguće je pokriti buduće rizike tj. buduće izdatke. Važno je istaknuti kako je pri stvaranju rezervi za buduće poslovanje suština uvijek u tome da se „poigravanjem“ sa obračunskim veličinama ne stvore pretpostavke za odljev novca, već da se novac sačuva za buduće vrijeme u kome se očekuju rizici.

Primjeri najčešćih računovodstvenih politika kojima se u našim uvjetima utječe na veličinu ostvarenog rezultata su politike vezanu za procjenu zalihu, za procjenu dugotrajne imovine i amortizacije, za priznavanje prihoda i otpis potraživanja te dugoročna rezerviranja. Ako se želi primijeniti načelo opreznosti, zalihe treba priznati po što je moguće nižim vrijednostima i time su iskazani veći troškovi. Slično je i sa amortizacijom. Ideja je da dugotrajna imovina bude iskazana po što nižoj vrijednosti, a trošak amortizacije što veći. Nadalje, kod otpisa potraživanja nastoji se otpisati što je moguće više podraživanja te time podcijeniti imovinu te iskazati veće rashode. Slično je i sa dugoročnim rezerviranjima. Ovdje su veći troškovi posljedica priznavanja budućih obveza. U svim tim situacijama iskazana je manja dobit, a dio dobiti koji je skriven prenesen je u budućnost. Dakle, u budućnosti nas očekuje „ugodno iznenađenje“.

Nasuprot tome, moguće je govoriti i o skrivenom gubitku koji, u suštini, proizlazi iz neuvažavanja načela opreznosti te precjenjivanju imovine i/ili  podcjenjivanju obveza. Na ovaj način dobit iz  budućih vremena „povlači“  se  u sadašnjost i na taj način se pokriva stvarni gubitak ili se uvećava stvarna dobit sa svim mogućim posljedica na novčani tok. U ovom slučaju, u budućnosti nas očekuje „neugodno iznenađenje“. Na temelju navedenog, na prvi pogled, reklo bi se kako je računovodstvenim politikama moguće stvoriti dobit. Međutim, sasvim je jasno da to nije moguće.

Radi se samo o tome da je računovodstvenim politikama tokom dužeg vremena u pojedinim obračunskim razdobljima moguće utjecati na visinu iskazane dobiti. Suština računovodstvenih politika upravo je u tome da se između više mogućih varijanti izabere ona najpovoljnija i to ne samo s aspekta postojećeg obračunskog razdoblja, već i s aspekta boljeg poslovanja u budućnosti.  Ako pri tom vodimo računa o načelu opreznosti (razboritosti) tada ćemo u postojećem razdoblju, posebno ako nam dobro ide, iskazati manju dobit i stvoriti rezervu (pričuvu) i na taj način dio dobiti prenijeti u budućnost kada očekujemo rizike. U takvoj situacijama lakše se nosimo s izazovima krize. Sasvim je sigurno da se računovodstvenim politikama ne mogu riješiti posljedice krize, ali isto tako je sigurno da je računovodstvenim politikama moguće stvoriti pretpostavke za lakše suočavanje s izazovima krize.