14. srpanj 2020.

NASLJEĐIVANJE: Oporuka ne pada iako su uvjeti nasljeđivanja nemogući

Svatko tko ima oporučnu sposobnost (šesnaest godina i sposobnost za rasuđivanje) može sastaviti oporuku kao izjavu svoje posljednje volje. Pri tome zakonodavac postavlja određena ograničenja koja treba poznavati   

Nemoguće, nedopuštene i nemoralne uvjete te naloge na raspravi o nasljeđivanju sud će smatrati nepostojećima. Kad se utvrdi da su uvjeti odnosno nalozi poput ‘nasljeđuje tvrtku ako bude najbolji direktor‘ nedopušteni, nasljednik svejedno ostaje nasljednikom, a srušiti oporuku nemoguća je misija

Još od donošenja Zakona o trgovačkim društvima 1993. postavlja se pitanje nameće li Zakon o nasljeđivanju neka ograničenja u raspolaganju udjelima i dionicama, ali i gdje su granice ovlasti ostavitelja koji odluči sastaviti oporuku ili pak sklopiti neki od ugovora koje se najčešće opisuje kao nasljednopravni ugovor. Iako pitanje nije novo, očito je da u javnosti prevladavaju prilično iskrivljene predodžbe, što može izazvati mnogo problema. Oporuka se ne mora napraviti; ako je nema, nasljeđuje se prema zakonu. Međutim, svatko tko ima oporučnu sposobnost (šesnaest godina i sposobnost za rasuđivanje) može sastaviti oporuku kao izjavu svoje posljednje volje. Pri tome zakonodavac postavlja neka ograničenja koja treba znati.

Tri ograničenja

Prvo je ograničenje da je ostavitelj (onoga koji se odluči na oporuku nazivamo oporučiteljem) slobodan raspolagati samo onim dijelom imovine koji ne ugrožava tzv. nužni ili dječji ili ženski dio (uglavnom je to polovica onoga što bi netko dobio da nije bilo oporuke). To ograničenje uglavnom se izigrava ugovorom o uzdržavanju. Drugo je ograničenje da se oporukom ne može odrediti, odnosno nametnuti, tko će naslijediti nasljednika. Takva je​ oporučna odredba zabranjena prema čl. 44. Zakona o nasljeđivanju. Međutim, dopušteno je odrediti da je oporučni nasljednik osoba X ako osoba Y odbije biti nasljednik (a to uvijek ovisi o volji oporučnog nasljednika. Treće je ograničenje da se za nemoguće, nedopuštene i nemoralne uvjete i naloge smatra da ne postoje. U praksi je poznato da je npr. nemoralan uvjet da se nasljednica ne uda, a jednako bi trebao biti nemoralan i onaj da se uda. Pravi problem primjena je te odredbe iz Zakona o nasljeđivanju na Zakon o trgovačkim društvima: što ako netko ostavi svoje udjele osobi X pod uvjetom da bude najbolji direktor društva (to ne ovisi o volji nasljednika pa bi, očito, bio prevelik teret za njega – mogući je maksimum da uloži sve svoje znanje i vještine), što ako se traži oštećenje vjerovnika društva (što je očito nedopušteno), što ako se zahtijeva protupravno otkazivanje ugovora o radu jednom ili više zaposlenika (i to bi bilo nedopušteno), što ako se nameće prodaja imovine društva pogodovanjem nekog ili nekih (i to je nedopušteno) itd.?

Ugovori o uzdržavanju

Ako se nekog vlasnika navede na zaključak da su takve oporučne odredbe u redu (znači da su zakonite), sastavit će oporuku koja će takvo što odrediti kao nalog ili uvjet oporučnom nasljedniku koji je određen u kontekstu vjere da će ispuniti naloge i/ili uvjete. Kad se utvrdi da su ti uvjeti/nalozi nedopušteni, opstat će odredba o tome tko je određen oporučnim nasljednikom i bit će vrlo teško zamisliti poništenje oporučne odredbe kojom je određen nasljednik zato što je oporučitelj smatrao da je zakonita odredba u oporuci kojom je toj osobi naložio ispuniti neki nalog ili postavio nezakoniti uvjet. Naime, ako se smatra da nešto ne postoji (a tako zakon određuje za takve naloge i uvjete), kako onda poništiti određivanje nasljednika s argumentacijom u onome za što se smatra da ne postoji?

Izvan svake je sumnje da je zabranjen ugovor o nasljeđivanju, dakle ugovor kojim se ostavitelj obvezuje nekoga odrediti kao nasljednika, a ovaj to prihvaća. Međutim, takav ugovor mogu sklopiti samo potpuni naivci. Naime, gotovo se isto postiže ugovorima o uzdržavanju, koji su potpuno legalni. Sve ono što je zabranjeno unijeti u oporuku (koja nije ugovor, ali jest pravni posao) na odgovarajući način vrijedi i za ugovore o uzdržavanju. Međutim, regulativu nalazimo u Zakonu o obveznim odnosima (čl. 297. – 298.) i ipak je različita primjena na ugovor o doživotnom uzdržavanju, nego na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Naime, kod doživotnog prijenos je nakon smrti, kod dosmrtnoga prije nje, što određuje i stranke u mogućem sudskom postupku radi poništenja.

Zamke nepostojećega

U svakom slučaju, zakonodavac propisuje (čl. 298. st. 2.) da se nemoguć raskidni uvjet smatra nepostojećim, što je, zapravo, pogodovanje onomu što je nedopušteno. Ako je nepostojeći, onda će ugovor opstati bez nedopuštenih odredbi, a baš u nadi da će biti ispunjen,​ sklopljen je ugovor o uzdržavanju baš s tom osobom.

Kao što je često slučaj, normativa nije prilagođena specifičnim okolnostima pri nasljeđivanju, pa čak ni ondje gdje ju je propisao Zakon o nasljeđivanju. Kad je takvo što godinama ostalo izvan dohvata zakonodavca, nije čudno što je to gotovo idealno područje za varanje poduzetnika tako da im se prikaže da mogu (makar ne mogu) oporukom i ugovorom naložiti i uvjetovati ono što im je (neprijeporno) zabranjeno. Kad oni u to povjeruju, moguće je da određivanjem oporučnog nasljednika ili stjecatelja kod ugovora o uzdržavanju ne dobiju ono što žele primiti, i to uz male izglede da se to sankcionira.