22. prosinac 2020.

Novela Ovršnog zakona - Nešto bolje za dužnike, nešto lošije za vjerovnike

Zbog duga manjeg od 40.000 kuna neće se više moći provoditi ovrha nad nekretninom, što se čini sasvim opravdanim. No tom će odredbom biti zakinute mnoge tvrtke kod kojih je uobičajeno poslovanje s malim pojedinačnim tražbinama, od pružatelja telekomunikacijskih i sličnih usluga pa do upravitelja zgrada. A to za vjerovnike nije jedino loše rješenje

Običaj je, barem za veće projekte, osnivati radne skupine sastavljene od (barem bi tako trebalo biti) vrhunskih specijalista baš za određeno uže područje. Pri tome je bitno da radna skupna ne bude prevelika, ali i da u nju budu uključeni najbolji, a ne primjerice samo oni iz Zagreba, koje je možda najlakše i najjeftinije okupiti. Na web-stranici Vlade potražili smo sastav Radne skupine za rad na noveli Ovršnog zakona i nismo pronašli ništa.

Međutim, pronašli smo radnu skupinu za rad na novom Ovršnom zakonu, pa se može pretpostaviti da je ona radila i na ovoj novousvojenoj noveli. U toj smo skupini pronašli čak 23 vrijedna imena, od čega samo jedno izvan Zagreba. U 21. stoljeću, u vrijeme kada su telekonferencije i online nastava naša svakodnevnica. to izgleda nevjerojatno, osim ako netko stvarno vjeruje da je 95 posto hrvatske pameti koncentrirano u Zagrebu. Kako bilo, sada tek treba vidjeti što je dobro, a što manje dobro donijela novela Ovršnog zakona.

Što je izuzeto od ovrhe

Dosad su neka primanja bila podložna pljenidbi, iako je to stvarno djelovalo neprimjereno, a sada je to velikim dijelom popravljeno. Tako je povećavan broj primanja koja su izuzeta od ovrhe, kao što su primjerice prigodne nagrade (božićnica, uskrsnica, regres), novčane paušalne naknade za podmirivanje troškova prehrane radnika, novčane nagrade za radne rezultate i drugi oblici dodatnog nagrađivanja radnika, nagrade radnicima za navršene godine radnog staža do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima, novčana naknada žrtvama kaznenih djela.

Presuda Suda Europske unije C-407/18 od 26. lipnja 2019. u predmetu Kuhar v. Addiko Bank protivila se nacionalnom propisu na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivoga javnobilježničkog akta nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača bilo po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene (u smislu te direktive) i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. Sada je dodana odredba koja propisuje da se ovrha može odgoditi do podnošenja tužbe za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništetnosti, a najdulje do 30 dana, ako ovršna javnobilježnička isprava potječe iz ugovora koji je zaključio potrošač, te je ovisno o raspoloživim dokazima vjerojatna ništetnost jedne ili više ugovornih odredbi.

Pohvalno je i da više neće biti blokada za koje dužnik ni ne zna o čemu je riječ i post festum traži informaciju kod Fine. Naime, javni bilježnik je u obvezi pozvati dužnika da podmiri dugovanje i to je jasno upozorenje. Novelom je povećan iznos glavnice zbog koje se ne može tražiti naplata prodajom nekretnine, s 20 na 40 tisuća kuna. Dodatno je ostala i odredba prema kojoj je u pojedinom slučaju moguće spriječiti ovrhu čak i ako je riječ o većem iznosu, iako sama tražbina odnosno dug nisu sporni. Zakonodavac je očito propustio uočiti da postoje djelatnosti kod kojih je uobičajeno poslovanje s malim pojedinačnim tražbinama, od pružatelja telekomunikacijskih i sličnih usluga, pa do upravitelja zgrada. Uslijed toga se događa da (ne samo zbog uvođenja te odredbe, nego i zbog toga što druge povezane nisu korigirane, npr. ona o zastari) dok ide tijek zastare ovrha nije dopuštena prema mnogim dužnicima koji nemaju uredna primanja, ali imaju nekretninu (što je npr. dosta čest slučaj s mnogim strancima).

Zastara i zabrana ovrhe

Dok je još i moguće shvatiti zašto je povećan novčani iznos, nije moguće ni shvatiti ni prihvatiti zašto nije primijenjen članak u Zakonu o obveznim odnosima i određeno mirovanje zastare dok traje zabrana ovrhe. Ne može se baš razumjeti, kod postojeće (ne)ažurnosti sudova (sjetimo se samo suda kod kojega je nađeno desetak tisuća ovršnih predmeta u kojima ni rješenje o ovrsi godinama nije nikome dostavljeno) ni novu odredbu prema kojoj će se ovrha obustaviti po službenoj dužnosti ako ovrhovoditelj u roku od jedne godine nije poduzeo nijednu radnju u postupku. Realno je očekivati veliki broj obustava koje, povezane sa zastarom, definitivno uništavaju vjerovnike, a od koristi možemo se sjetiti samo poboljšanja statističkih veličina, a to nam ne znači baš ništa ili barem ništa dobroga.