Odvjetnici Danijel Pribanić i Dora Ljevar te urednica pravnih izdanja jednog pravnog portala Tihans Čikeš obrazložili su nam sustavnu diskriminaciju obrtnika zbog čega su podnijeli Ustavnom sudu prijedlog za ocjenu ustavnosti Ovršnog zakona i drugih propisa. Cijeli članak možete pročitati ovdje.
Pitali smo ih postoji li rješenje za prestanak neopravdane diskriminacije obrtnika i priznavanje potrošačkog statusa obrtnicima. Oni očekuju da će mjerodavni uskoro ispraviti pogrešku i da će omogućiti obrtnicima ostvarivanje prava na zaštićeni račun koje imaju svi ostali građani.
Autori analize ističu da ne postoji neki suštinski pravni razlog diskriminiranja obrtnika. Smatraju da se radi o nenamjernoj neusklađenosti osnovnog zakona – Ovršnog zakona, i provedbenih ovršnih propisa, koji određuju ovrhu na novčanim sredstvima po kojima FINA postupa kad provodi ovrhu.
Kazali su nam da je moguće da je razlog neusklađenosti taj što je autor Ovršnog zakona Ministarstvo pravosuđa, a autor provedbenih ovršnih propisa Ministarstvo financija. Ističu da je ovo dobra vijest za sve obrtnike jer se ova očita pogreška može jednostavno ispraviti.
Obrtnik bolji dužnik nego vlasnik trgovačkog društva
U analizi Ustavnom sudu odvjetnici su dostavili i presudu Suda Europske unije u kojoj su pokazali da i odvjetnik može biti potrošač i imati sva prava koja iz tog statusa proizlaze u drugim propisima. To što se zapravo čini notornim, bilo je očito potrebno sudski utvrđivati u slučaju ovrhe nad jednim odvjetnikom u Rumunjskoj. Kod nas već postoji sudska praksa koja ne priznaje svojstvo potrošača odvjetniku, što je sad očito, relikt prošlosti.
Jednako kako se u prijedlogu izmjena i dopuna Ovršnog zakona Vlada bavila slovenskim predmetom Kuhar, tako su se ministarstva trebala i ranije baviti temom zaštite potrošača u punini, a ne samo osobama koje nisu obrtnici.
U slovenskom slučaju Kuhar radilo se o ovrsi nad obitelji koja je imala kredit u švicarskim francima. Temeljem ugovora o kreditu koji je bio solemniziran i imao takozvanu ovršnu klauzulu, sud je provodio ovrhu prodajom njihove kuće. Kuhari su se izborili za odgodu ovrhe s argumentom da sud mora spriječiti ovrhu jer su oni potrošači i moraju imati priliku osporiti valjanost ugovora o kreditu, prije nego im je kuća prodana.
Presudu u slučaju Kuhar donio je Sud Europske unije i njezina se suština odnosi na prava svih europskih država. Zato je Vlada unijela odgodu ovrhe u Ovršni zakon, kad za to postoji interes potrošača. Da bi se to primijenilo, dug mora biti iz sfere potrošačkog prava. Kako sad stvari stoje, u Hrvatskoj se svojstvo potrošača ne bi priznalo obrtniku nad kojim se provodi ovrha. To bi bilo suprotno europskom pravu i obvezama koje imamo kao članica Europske unije.
Odvjetnica Ljevar objašnjava kako je potrošač upravo to - potrošač. Tu ne smije biti razlike bio on zaposlen u nekoj firmi ili kod obrtnika, bilo da je on sam vlasnik obrta. Ne smije banka ili telekom koji provodi ovrhu na potrošaču, imati veću šansu za naplatu potraživanja samo zato jer je ta osoba i vlasnik obrta. Ta veća šansa kod naplate duga od obrtnika rezultat je puke pogreške, a ne nekog pravnog razloga.
Minimalni zaštićeni iznos plaće i mirovine
U srpnju su odvjetnici podnijeli Ustavnom sudu i analizu Vladinih odluka o moratorijima na ovrhe i na stečajeve tijekom šest mjeseci lockdowna. Odvjetnici očekuju da će Ustavni sud uskoro ocijeniti njihov prijedlog. Iako je taj konkretan moratorij istekao, treba utjecati i na buduće korake Vlade za slučaj potrebe za daljnjom pomoći dužnicima.
U obraćanju Ustavnom sudu istaknuli su da je svim obrtnicima i svim osobama koje obavljaju samostalnu djelatnost priznato pravo na potporu od 4.000 kuna, baš kao i njihovim radnicima. Time im je Vlada faktično priznala status koji imaju i njihovi radnici, dakle fizičke osobe. Iz ovog postupka Vlade, proizlazi da nema nikakve zapreke da se i ovrha na računima korigira. Korekcijom se mora omogućiti obrtnicima da mogu otvoriti zaštićeni račun jer je to pravo oni nemaju jer im se oduzima svojstvo biti potrošačima. Obrtnici su u svakodnevnom životu i sami jednako ugroženi kao i njihovi radnici od gubitka posla i ovrhe, pa ova nemogućnost otvaranja zaštićenog računa, nema nikakvog smisla, pojašnjava Ljevar.
Pribanić dodaje: Smatrali smo da nije u skladu s ustavnim pravima ovrhovoditelja uvesti moratorij na ovrhe. Isti socijalni učinak se mogao postići blažom, proporcionalnijom, mjerom. Baš ta proporcionalnost nedostaje u mnogim zakonima koji se kod nas donose, vjerojatno kao navika iz prošlosti kad se nije razmišljalo o ljudskim pravima kao previše bitnima. I vjerovnik ima svoja ljudska prava – pravo na naplatu duga, zaštitu svojeg potraživanja, i ne postoji razlog zašto bi se moratorijem ovrha zaustavila. Dužnik ima pravo na dostojanstvo i treba mu omogućiti život, ali ne i zbog toga zaustaviti ovrhu.
Da bi zaštitila najsiromašnije građane, Vlada treba prestati proglašavati moratorije na ovrhe jer oni nisu opravdani ni pravedni prema vjerovnicima. Umjesto njih treba proglasiti da je od ovrhe zaštićena trećina plaće ili dvije trećine, ali najmanje 4.000 kuna.
Toliko je iznosila potpora za očuvanje radnih mjesta, i to je dobra psihološka granica za priznavanje prava na dostojanstvo ovršeniku.
Time bi se ovrha nastavila na višim iznosima plaće, a uistinu siromašni građani bi bili zaštićeni od ovrhe tijekom krize. Taj neki iznos odgovara i osobnom odbitku kad se plaća porez na dohodak jer je to nužni dio za preživljavanje koji država priznaje kao slobodan od poreza.
Možda je sazrelo vrijeme da Vlada razmisli o ovom prijedlogu i općenito uvede ovu zaštitu za najsiromašnije u Ovršni zakon. Tako se ne bi ništa moglo naplaćivati od ljudi koji ionako imaju nisku plaću i mirovinu. Trgovci bi tada imali veći oprez u poslovanju s građanima, a došlo bi i do nove podjele odgovornosti za nenaplativa potraživanja.
Ukidanje cijelog biznisa
Jednaki problem kao obrtnik imaju i drugi koji obavljaju slobodna zanimanja. To su kod nas najčešće liječnici privatne prakse, odvjetnici, arhitekti i tako dalje. Problem je za njih možda i veći jer oni još teže mogu otvoriti d.o.o. ne bi li dobili poseban OIB za svoju djelatnost, objašnjava Pribanić.
Tako odvjetnik koji je pojedinac i ne želi se udruživati s partnerima u odvjetničko društvo, nema pravnu mogućnost osnovati trgovačko društvo sa samim sobom kao osnivačem.
Liječnik privatne prakse uopće ne može osnovati d.o.o. i liječiti ljude u privatnoj zdravstvenoj ordinaciji sa zasebnim OIB-om. Obrtnici mogu otvoriti d.o.o. i riješiti problem ovrha, ali time oni prestaju biti obrtnici.
U praksi se najveći problem pokazuje kod liječnika obiteljske medicine, ginekologa i stomatologa koji imaju ugovor s HZZO-om. Njima HZZO otkazuje ugovor o suradnji ako im je poslovni račun predugo blokiran. Poslovni račun ordinacije sada smije biti blokiran neovisno o tome što je dug koji se ovršava nastao u privatnoj sferi liječnika vlasnika ordinacije, a ne u poslovnoj.
Razlog tome je samo isti OIB, ne i neki suštinski pravni razlog. Ukidanje ordinacije znači daljnji problem u pružanju zdravstvene skrbi, posebno sad kad su liječnici obiteljske medicine posebno pogođeni obvezama i zadacima u trenutnoj zdravstvenoj krizi. Blokada biznisa djeluje negativno prema cijelom gospodarstvu, a posebno radnicima kojima se ne može isplatiti plaća, dobavljačima kojima se ne mogu platiti računi i tako dalje. O ovome je Lider već pisao - Odvjetnica Dora Ljevar objašnjava zašto OIB ordinacije mora biti različit od OIB-a liječnika
Svrha ovrhe nije da uništava poslove, biznise i izvore prihoda građanima. Cilj ovrhe je da se naplati dug od dužnika i da se poštuje dužnikovo pravo na dostojanstvo. Ljevar pojašnjava kako se cijela problematika ovrha nad obrtnicima svodi na uporno saniranje posljedica koje se događaju pojedincima. To treba prestati i treba donijeti rješenje koje djeluje sustavno.
Nema stoga razloga da se jasnije i korektnije ne uredi ovrha na račinu u slučaju ovrhe nad obrtnikom. Nema nikakvog legitimnog cilja ni svrhe u potpunom lišavanju obrtnika i drugih osoba koje obavljaju registrirane djelatnosti zaštite koju uživaju “obični” radnici. Nitko ne može imati prevladavajući interes u tome da nečiji biznis propadne samo zato jer se provodi ovrha iz potrošačkog odnosa s vlasnikom biznisa.
Dodjela OIB-a svim poslovnim subjektima
Radi se recimo o računima za telefon i druge režije. Do donošenja novih izmjena i dopuna Ovršnog zakona je dug za vodu ili struju od 100 kuna za slučaj ovrhe narastao na oko 850 kuna. To je bila glavna tema u javnosti i kritika Ovršnog zakona već godinama i sad je to promijenjeno i ne bi trebali nastajati tako veliki troškovi ovrhe.
Izmjene Ovršnog zakona su primjer da se stvari ipak daju ispraviti. Donedavno se činilo nemogućim da bi država odvjetnicima i bilježnicima dovela u pitanje pravo na naplaćivanje prijedloga za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave po tarifama koje su bile na snazi.
Vjerujemo da je došlo vrijeme i da se riješi pitanje zaštite obrtnika i osoba koje obavljaju registriranu djelatnost i da im se priznaju prava potrošača u cijelosti, ističe Čikeš.
- Naše je predviđanje da će predlagatelj novog Ovršnog zakona, koji je najavljen za proljeće 2021. godine, ispraviti izostavljanje poduzetnika i obrtnika od zaštite koju Ovršni zakon jamči svim ovršenicima - pojašnjava odvjetnica Ljevar.
- Naš pravni sustav priznaje osobnost i posebnost i razlikuje imovinu poslovne djelatnosti od imovine fizičke osobe. Tako obrtnik mora tražiti račun R1 ili R2 kad kupuje stvari za obrt, jer samo mu se tada može to priznati kao trošak - dodaje Pribanić.
Ako nešto nabavi za svoje osobne potrebe i ne traži R1 na obrt, on će imati prava iz posebnog zakona o zaštiti potrošača kad je u pitanju vraćanje proizvoda ili zamjena, ali ne i kad je u pitanju ovrha. Obrtnika se na sudu mora tužiti bilo kao fizičku osobu bilo kao obrtnika, ovisno o problemu o kojem je riječ.
Obrtnik može plaćati porez na dobit za svoju djelatnost, a sebi isplaćivati plaću i iz te plaće plaćati porez na dohodak. Ovo znači da porezni propisi već razlikuju obrtnika ovisno o tome postupa li on kao potrošač ili u službenom svojstvu. Obrtnik ima pravo na osobni odbitak i imao je pravo na primanje pomoći od 4.000 kuna. Nema razloga zašto bi se ovrha mogla provoditi na svim njegovim računima iako dug s poslovnom djelatnosti nema nikakve veze. Obrtnici moraju dobiti zaštitu kao potrošači u svim aspektima ovrhe.
Praktično rješenje je da se svima omogući da dobiju OIB za svoje obrte i registrirane djelatnosti. Netko tko traži odgovornost obrtnika, uputit će tužbu i ovrhu protiv obrta i protiv vlasnika i tu nema nikakvih problema.
Drugo moguće rješenje je da FINA i Ministarstvo financija promijene informatički sustav i pravilnike i omoguće po „potrošačkom“ prigovoru ovršenika koji je obrtnik, provođenje ovrhe samo na računima koji pripadaju fizičkoj osobi.
Ovime se ne bi diralo u odgovornost za dugove obrta i obvezne odnose, jer je to ionako materija obveznog prava. Dužnost zakonodavca je afirmirati zaštitu dostojanstva svih osoba, pa makar i na primjeru ovrhe na božićnici, završavaju autori prijedloga Ustavnom sudu.