06. kolovoz 2020.

Posao i roditeljstvo - Kako zaštititi svoju djecu od elektroničkog nasilja

Pišu: Hana Hrpka, prof. psihologije, predsjednica udruge Hrabri telefon, i dr. sc. Lana Ciboci, doc., potpredsjednica Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu

Na problem nasilja na internetu upozorava se već godinama, no danas je dodatno intenziviran zbog pandemije jer su mladi više nego inače na društvenim mrežama i koriste se velikim brojem aplikacija. Uključenost roditelja tu je ključna, a oni, posebno zaposleni, problem ne primijete prije nego što posljedice postanu vrlo ozbiljne

Odrastanje uz virtualni svijet od najranije dobi djecu može izložiti pozitivnim iskustvima, ali i neugodnima i negativnima kao što je, primjerice, elektroničko nasilje. Taj pojam podrazumijeva nasilje na internetu i najčešće se događa na društvenim mrežama, mjestima ili aplikacijama na kojima se djeca i mladi druže, zbog čega su, zapravo, najviše ugroženi mladi koji ih i najčešće upotrebljavaju.

Taj oblik nasilja obuhvaća iskustva poput ogovaranja, isključivanja iz društva i grupa, otvaranja grupa mržnje, govora neistine o drugoj osobi, krađe identiteta, objavljivanja fotografija i objava u tuđe ime, govora mržnje, seksualnih komentara i vrijeđanja, snimanja i stavljanja videozapisa nasilja među vršnjacima itd. Koronakriza je, nažalost, te probleme potencirala jer su mladi zbog višemjesečne izoliranosti na mreži bili više nego inače. Mnogi roditelji, posebno zaposleni, vrlo često ne prepoznaju da je njihovo dijete izloženo nasilju. 

Elektroničko nasilje na neki se način nadovezuje na nasilje u fizičkom svijetu jer se ono često među vršnjacima nastavlja iz školskih hodnika i dvorišta i širi na društvene mreže. Zbog toga je krug promatrača, odnosno vršnjaka koji gledaju to nasilje, mnogo veći nego kod fizičkog nasilja i njihova je uloga aktivnija. Naime, dok promatrači 'samo' gledaju nasilje, u slučaju elektroničkog nasilja oni ga dijele ('šeraju') te podupiru ('lajkaju'). Zato broj promatrača u nekoliko minuta može dosegnuti i nekoliko stotina, pa i tisuća osoba, što je mnogo više nego kod fizičkog nasilja, gdje nasilje vidi 'samo' nekoliko djece oko žrtve, stoga je osjećaj srama još veći. Nadalje, nasilje se dijeljenjem i 'lajkanjem' događa online 24 sata na dan; čak i kad je žrtva kod kuće, ne može se od njega sakriti i pobjeći, zbog čega ono zapravo nikad ne prestaje. Zato se može zaključiti da je elektroničko nasilje ozbiljan problem koji ostavlja čak i veće posljedice od fizičkoga.

Prepoznajte znakove

Kad govorimo o elektroničkom nasilju, i žrtva i nasilna osoba najčešće su djeca ili mladi. Zato je važno prepoznati i jedne i druge te im pružiti pomoć. Znakovi prema kojima možemo prepoznati da je neko dijete žrtva ili pak nasilnik jesu bilo koji zbog kojih bi se roditelj mogao zabrinuti i posumnjati da se s djetetom nešto događa. To, prije svega, podrazumijeva povlačenje u sebe, promjene u spavanju i prehrani (prejedanje ili odbijanje hrane), odbijanje odlaska u školu ili druženja s vršnjacima, neraspoloženost, plač, odbijanje sudjelovanja u obiteljskim druženjima, promjenu u upotrebi suvremenih tehnologija (mobitela, tableta, računala) – da se njima ili mnogo više koristi ili se potpuno prestaje koristiti, agresivno ponašanje prema drugima i sebi (samoozljeđivanje). Roditelji najčešće prepoznaju samo neke od tih znakova.

Dijete koje se nasilno ponaša zapravo nam daje znakove da mu se nešto događa i vrlo je vjerojatno i samo žrtva nasilja, zato ne smijemo zaboraviti upravo njemu pružiti pomoć. S takvim djetetom treba postupati jednako kao sa žrtvom i pokušati mu objasniti da nam nije cilj upirati prstom, okrivljavati ga i sankcionirati, nego da mu želimo pomoći da riješi svoj problem i da više ne bude nasilno.

S obzirom na to da su žrtve elektroničkog nasilja najčešće tinejdžeri, oni često teško progovaraju o svojim iskustvima i brigama. Važno je poslati djetetu poruku da smo tu za njega, da mu vjerujemo, da ga nećemo okrivljavati što god da se događa, da neće dobiti kaznu i da vam je kao roditelju važno da podijeli s vama svoje brige ako mu se nešto događa jer mu jedino tako možete pomoći. Ako je riječ o nasilju, nužno je da se ono zaustavi, a da bi se to dogodilo, važno je da se o tome obavijeste mjerodavne institucije. Nikako nije dobro da roditelji sami pokušavaju riješiti situaciju s drugom obitelji, odnosno s djetetom i roditeljima djeteta koje je bilo nasilno, osobito u slučajevima težih oblika elektroničkog nasilja.

Što napraviti

Djecu i mlade treba razumjeti i pružiti im potporu, objasniti im da su njihovi osjećaji u redu i naglasiti da nisu krivi za ono što im se događa. Često im je veoma teško i osjećaju se bespomoćno, zato je važno razgovarati s njima o tom osjećaju, vidjeti što su do sada učinili i što se još može učiniti da se nasilje zaustavi. Djeca se katkad teško odlučuju povjeriti roditeljima jer im oni možda prije nisu vjerovali ili pak osjećaju sram i krivnju zbog onoga što im se događa pa ne žele da roditelji za to (do)znaju kako se ne bi razočarali, kako ih ne bi povrijedili ili razljutili. Neka djeca i mladi boje se​ kazne i sankcija jer takvo što mogu očekivati na temelju prijašnjih iskustava.

Neki pak roditelji umjesto stvaranja odnosa povjerenja između djece i njih radije primjenjuju metode zabrane upotrebe medija i medijskih sadržaja ili aplikacija koje im omogućavaju da nadziru sve što njihova djeca rade na pametnim telefonima, da vide poruke, fotografije i videomaterijale koje dobivaju, ali i šalju drugim osobama. Tako itekako zadiru u njihovu privatnost i pokazuju da nemaju povjerenja u vlastito dijete iako su im upravo oni dali pametni telefon u ruke, a time i pristup internetu. Mnogo je bolje da roditelji budu uključeni u aktivnosti djece na internetu, da redovito razgovaraju s njima o sadržajima koje gledaju, mrežama koje posjećuju, osobama s kojima se dopisuju, ali i da zajedno s djecom, osobito s mlađom, pregledavaju njihove aktivnosti na društvenim mrežama i aplikacijama za dopisivanje. Pritom je važno da to rade zajedno s djecom, a ne njima iza leđa.

Uključenost roditelja

Djecu je važno odmalena medijski odgajati, učiti ih pravilima ponašanja na internetu, ali i kako da zaštite svoju privatnost, a time i sebe u virtualnom svijetu. No upravo tu vrlo često nastaje problem. Naime, međunarodna, ali i hrvatska istraživanja pokazuju da je roditeljima jednako kao i djeci potrebno medijsko (digitalno) opismenjavanje. Istraživanje 'EU Kids Online Hrvatska', provedeno 2017. na reprezentativnom uzorku djece u dobi od devet do sedamnaest godina i njihovim roditeljima, pokazalo je da čak dvije trećine roditelja smatra da se djeca bolje koriste novim tehnologijama od njih. Stoga se ne treba čuditi rezultatima tog istraživanja prema kojima je svaki peti roditelj priznao da nikad ili gotovo nikad nije pomogao svom djetetu kad ga je nešto mučilo na internetu, a svaki treći roditelj priznao je da nikad ili gotovo nikad nije pomogao djetetu kad ga je netko ili nešto na internetu uznemiravalo.

Pritom se pokazalo i da se djeca mnogo češće nego što su toga roditelji svjesni na internetu dopisuju s nepoznatim osobama te čak i nalaze s njima uživo, pri čemu na takve sastanke najčešće odlaze sami, nesvjesni opasnosti takvih susreta. Sve to pokazuje da je danas pomoć jednako potrebna ne samo djeci nego i roditeljima. Roditelji nisu dovoljno upoznati s opasnostima s kojima se njihova djeca mogu susresti na društvenim mrežama te ih o tome trebaju educirati škole, ali i mediji.

Porazni podaci

Jedan od načina da se roditelji osvijeste o elektroničkom nasilju, njegovim vrstama i načinima prepoznavanja svakako je platforma Utočište hrabrih online – UHO (pokrenuta 2019. zajedničkom suradnjom Wiener osiguranja, Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu i Hrabrog telefona; prije svega je namijenjena djeci i mladima koji su se susreli s elektroničkim nasiljem). Pokazala je da današnja djeca imaju veliko povjerenje u influencere, kojima katkad vjeruju čak i više nego roditeljima ili drugim odraslim osobama u svojoj okolini.

Pritom treba napomenuti i da je djeci katkad jednostavno lakše svoje probleme ispričati osobi kojoj se dive, ali ne poznaju je, osobito kad je riječ o slučajevima u kojima se srame vlastitih postupaka, kao što su posljedice sekstinga. Do sada je pristiglo više od 750 upita od djece koja su se susrela s različitim oblicima elektroničkog nasilja, od sekstinga, prijetnji do javnog ponižavanja i obezvređivanja na društvenim mrežama ili aplikacijama za dopisivanje. Najviše je prijava stiglo od djevojčica u dobi od dvanaest do četrnaest godina, pri čemu su neke od njih taj oblik nasilja trpjele godinama. To samo pokazuje da su elektroničkom nasilju izložena djeca već rane školske dobi – u početku na zatvorenim aplikacijama za dopisivanje, a onda i javno, na različitim društvenim mrežama.