15. rujan 2020.

POVRATNI UČINAK - Prema Ustavu u nekim slučajevima moguća je retroaktivna primjena zakona

Službena i neslužbena stajališta mjerodavnih uporno pokazuju da nisu istražili mogućnosti koje pruža Ustav pa tvrde da nema pravne mogućnosti obvezati one koji su gradili prije, pa čak i bespravne graditelje, da se ponašaju onako kako to moraju oni koji danas grade s potrebnim dozvolama

Mnogo puta smo kritizirali donesene pravne norme, ponajprije zakone, što znači da smo kritizirali i kritiziramo aktivnost zakonodavca – Hrvatskog sabora, ali i Vlade, koja je ne samo većinski predlagatelj hrvatskih zakona nego i predlagatelj čiji se prijedlozi uglavnom prihvaćaju, jednako kao što se u pravilu odbijaju prijedlozi koji dolaze iz redova oporbe. Međutim, aktivnost je samo jedan dio radnji Hrvatskog sabora i Vlade. Drugi dio je pasivnost, dakle izostanak onih aktivnosti koje su poželjne i prava je šteta što nisu poduzete. Pravi je primjer takve pasivnosti upravo izostanak primjene ustavne odredbe sadržane u čl. 90. Ustava RH. Riječ je o odredbi koja omogućava (kao iznimku od općeg pravila) tzv. povratni ili retroaktivni učinak zakona.

Opće pravilo i iznimke

Ako se, primjerice uvede obveza da kod gradnje neke zgrade projekt napravi školovani arhitekt, onda to od trenutka kada zakon stupi na snagu obvezuje sve, jednako kao što su svi prije toga imali pravo graditi i bez takvog projekta. To je opće pravilo i najčešće je jasno da nema nikakve potrebe novo rješenje nametati onome što se već dogodilo, dovoljno je da sve ide po novom i boljem rješenju pro futuro. Međutim, postoje i situacije u kojima taj učinak koji se ograničava samo na ono što će se tek dogoditi jednostavno nije dovoljan, pa je nužno propisati učinak i unatrag, dakle retroaktivno ili povratno. Tako npr. nekad davno nije bilo potrebno imati određenu dob i dozvolu za nošenje oružja.

Međutim, nakon nekog vremena stvari su se promijenile i praktički u svim državama svijeta je propisan strog postupak u kojemu se provjerava čitav niz okolnosti prije eventualnog dopuštanja nošenja oružja (nažalost, iznimka je veliki dio najrazvijenije i najmoćnije države svijeta – SAD-a). Ni u kojem slučaju novi zakoni nisu dopustili da svi koji su već imali oružje smiju nastaviti nositi to oružje, a novi zakon odnosit će se samo na one koji oružje nisu ni imali. To je i više nego logično, jer se novim zakonom željelo stanje popraviti, a to ne bi bilo moguće ako se bolje rješenje ne bi odnosilo na sve. Slično je i s obvezom polaganja posebnog ispita za vožnju automobila i s čitavim nizom situacija.

Legaliziranje bespravnoga

Hrvatski zakonodavac je, svjestan potreba za povratnim učinkom, u Ustav RH ugradio tu mogućnost na način da dopušta, ali samo zbog osobito opravdanih razloga i samo za pojedine odredbe zakona (dakle ne cijeli zakon) povratni učinak. Neposredni povod ovom tekstu je gotovo nevjerojatno stanje u hrvatskom prostornom planiranju i graditeljstvu. Naime, umjesto da postojećim zgradama zakonski nametnemo (i to i provedemo) obvezu učiniti potrebno radi što veće, na primjer, otpornosti na potrese (naravno, ne samo na potrese, jednako vrijedi i za poplave, požare i sl.), mi se u razmjerno pravilnim vremenskim razdobljima bavimo legalizacijom bespravnih objekata koju provodimo tako da, umjesto da protupravni graditelji podliježu svojevrsnim kaznama, proizlazi da se ono bespravno isplati, što je katastrofalna poruka države.

Javnost se pri tome senzibilizira navodnim novčanim teškoćama bespravnih graditelja koji bi za broj kvadrata u legalizaciji trebali mnogo platiti pa se onda taj iznos smanjuje i 'začarani krug' se zatvara. Pri tome se nitko nije prisjetio banalne stvari kao što je obveza barem fasadu tih objekata urediti prema najnovijim standardima, što bi se energetskom uštedom u konačnici isplatio svima, pa i tim 'graditeljima'.

Propadanje zgrada monstruma

Međutim, i službena i neslužbena stajališta mjerodavnih uporno pokazuju da nisu istražili mogućnosti koje pruža Ustav i tvrdi se da nema pravne mogućnosti obvezati one koji su gradili prije, pa čak ni bespravne graditelje, da se ponašaju onako kako to moraju oni koji danas grade s potrebnim dozvolama. Zato danas imamo veliki broj 'monstruma' u prostoru koji 'nešto ili nekoga' čekaju (u jednom možda najdrastičnijem slučaju imamo takva monstruma u neposrednoj blizini hotela s pet zvjezdica u Splitu).

Da imamo samo vrlo jasan članak u Zakonu o izmjenama i dopunama zakona, koji bi otprilike glasio: 'Sve obveze koje vrijede za objekte koji će se tek početi graditi vrijede i za one koji su započeti, ali nisu završeni, a smatra se da nisu izvršeni ako nije ishođena uporabna dozvola', nikome se ne bi isplatilo čekati godinama da se neki planski dokument (koji nije omeo početak gradnje) usvoji jer bi to bilo preskupo. Kada bi se dodalo i nešto u stilu 'Svaki objekt čija je gradnja započeta prije više od četiri godine smatra se za potrebe svih komunalnih i sličnih davanja potpuno dovršenim', stvari bi bile još jasnije.