15. listopad 2019.

Niti je radni tjedan od ponedjeljka do petka niti radni dan traje osam sati! Evo i zašto

piše Danijel Pribanić
danijel@pribanic-law.com
piše Danijel Pribanić [email protected]

U našoj se kulturi i uopće među ljudima pojam radni dan i radno vrijeme shvaćaju prvenstveno kao rad kako je on bio ranije u povijesti. Međutim, Zakon o radu radno vrijeme ne određuje kao rad od ponedjeljka do petka niti kao rad od 8 sati dnevno.

Zakon određuje samo da radno vrijeme određuje poslodavac – koristi se termin raspored rada koji mora biti dan radniku tjedan unaprijed, da dnevni odmor ne može trajati kraće od 12 sati, a jednom u sedam dana (ne u tjednu) mora biti tjedni odmor od barem 36 sati, da je redovno radno vrijeme do 48 sati tjedno, i da je prekovremeni rad samo rad tijekom vremena kad nije bilo rasporeda, a najviše trajanje takvog rada je zajedno s redovnim radom 50 sati tjedno (osim ako u kolektivnom ugovoru nije 52 sata).

Pažljivo s izračunom

Tek ako bi unutar tri mjeseca – ne kvartala, nego bilo koja tri uzastopna mjeseca, ukupan broj radnih sati prešao 40 sati tjedno u prosjeku, ti sati koji prelaze prosjek od 40 sati će biti prekovremeni rad i tako će biti plaćeni.

U praksi to znači da ako tjedan dana unaprijed kao radnik dobijem raspored po kojem radim petak, subotu i nedjelju po 12 sati i ponedjeljak 4 sata, i to tako da mi razmak između smjena nije kraći od 12 sati, sve je po zakonu i ja ću taj tjedan raditi 40 sati tjedno. Nisam radio nijedan dan u tipično radno vrijeme.

Ovakav raspored obično imaju prodavači, zaštitari, radnici u ugostiteljstvu, ali ništa ne sprečava poslodavce da urede radne odnose na ovaj način. To je planiranje radnog vremena, a dokument u kojem je taj raspored napisan je raspored rada, i radnik ga dobiva tjedan dana unaprijed.

Što ako se kolega razboli?

Međutim, dogodilo se da je radnik koji je trebao doći raditi u ponedjeljak bolestan, i da ja trebam nastaviti smjenu koja mi je trebala trajati samo 4 sata. Kako sam u razdoblju od sedam dana radio 40 sati, imam mogućnost da radim do 50 sati, što znači da ostajem raditi do kraja smjene jer mi je tako naredio šef.

Raspored rada (radno vrijeme)

- određuje poslodavac 
- mora biti dan radniku tjedan unaprijed,
- dnevni odmor ne može trajati kraće od 12 sati,
- jednom u sedam dana (ne u tjednu) mora biti tjedni odmor od barem 36 sati,
- redovno radno vrijeme do 48 sati tjedno,
- prekovremeni rad je samo rad tijekom vremena kad nije bilo rasporeda, a najviše trajanje takvog rada je zajedno s redovnim radom 50 sati tjedno

Kako sam za bolest kolege saznao danas, dakle ne tjedan dana ranije, svaki sat koji danas ostajem na poslu preko redovnog rada, je prekovremeni rad. Ako smjena traje 12 sati, ja ću za današnji dan imati 4 sata redovnog rada, i 8 sati prekovremenog rada. To znači da će mi ovih 8 sati biti više plaćeno.

Kako je izvjesno da se kolega neće vratiti ni sljedeći ponedjeljak, danas mi šef daje raspored za sljedeći tjedan prema kojem u ponedjeljak radim umjesto kolege cijeli dan. To je sad raspored rada koji sam dobio tjedan dana unaprijed i sav rad će mi biti plaćen kao redovni rad.

Unutar sedam dana sam radio preko 40 sati, ali to mi je redovni rad. Tek ako unutar tri mjeseca ukupan broj radnih sati pređe prosjek od 40 sati tjedno, ti će sati biti prekovremeni rad, pa ću dobiti razliku na plaći nakon tri mjeseca. Dakle, iako se je radilo o rasporedu rada, neki sati mi mogu biti plaćeni kao prekovremeni ako se kasnije ispostavi da sam na razini tri mjeseca radio više od 40 sati tjedno.

Radno vrijeme

Radno vrijeme je do liberalizacije i fleksibilizacije radnih odnosa od devedesetih godina nadalje promijenjeno u cijeloj Europi. Zbog utjecaja sindikata i liberalnih ideja, fleksibilizacija postaje fleksigurnost: koncept dualnosti u određivanju uvjeta rada pri čemu se inzistira na promjenama koje gode radnicima a ne na promjenama koje ne gode radnicima. Sve zakonske intervencije u radne odnose na zapadu i kod nas posljedica su tih odnosa.

Radno vrijeme je u jednom trenutku u Europi shvaćeno kao 8-satno radno vrijeme tijekom radnog tjedna, od ponedjeljka do petka. Radni tjedan posljedica je kulture neke sredine i kao takav je bio shvaćen kao opće mjesto.

U našoj kulturi nakon drugog svjetskog rata kad je i nastalo radništvo, uobičajeno je postalo upravo to da se pod pojmom radnog tjedna podrazumijeva rad od ponedjeljka do petka ili subote ako je trgovina u pitanju, i da radno vrijeme traje 8 sati dnevno.

Svaki sat koji prelazi taj osmi sat dnevno je prekovremeni rad, i on se plaćao po višoj cijeni rada, koju je propisivala država putem općeg kolektivnog ugovora. Rad u tvornicama je bio organiziran u smjenama, pa je rad tijekom takozvane druge ili treće smjene – dakle rad noću i rad popodne, bio automatizmom plaćan više nego rad tijekom jutra, kad i ostali ljudi uobičajeno rade. U suštini je to bilo isto i na zapadu.

Kasnih devedesetih dolazi do promjena na zapadu i radno vrijeme se više ne shvaća kao 8 sati dnevno od ponedjeljka do petka, nego kao rad tijekom 40 sati u razdoblju o 7 dana. Dakle, ukida se kao koncept radi li se o 8 sati ili više ili manje dnevno radnih sati, i radi li se od ponedjeljka do petka ili od četvrtka do utorka.