16. studeni 2021.

Zašto je rasprava o trajnome mandatu sudaca – zabranjena tema?

Pregledom članka 122. Ustava Republike Hrvatske i prakse jasno je da se ne može razriješiti nijednog suca koji ispunjava barem minimum u svojem radu, posebno ne zato što na tržištu postoji niz onih koji bi to bolje radili. No tema reizbora sudaca u pravilu se izbjegava na svim skupovima na kojima se raspravlja o pravosuđu

Akademija pravnih znanosti Hrvatske jedna je od najmlađih institucija te vrste u Republici Hrvatskoj, ali to ni na koji način ne umanjuje njezinu ulogu. Obilježila je tek 20 godina postojanja, ali se malo po malo uključuje u sve ono što čini pravni aspekt jedne moderne države, države koja pretendira biti državom vladavine prava i pravne sigurnosti. Tako je upravo u povodu te obljetnice održan okrugli stol ‘Vladavina prava i pravosuđe u Hrvatskoj‘ u auli Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovali su praktično svi koji čine vrh hrvatskog pravosuđa, ali nitko iz Državnoga sudbenog vijeća i Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora.

Čulo se mnogo pametnih najava, od kojih možemo izdvojiti najavu ubrzane digitalizacije sudskih postupaka i vođenje postupaka ‘na daljinu‘ kada god je to moguće (naravno da su na tom planu najmanje mogućnosti, po naravi stvari, u kaznenom postupku), što će sigurno donijeti znatan boljitak, a može se i dosta brzo implementirati.

Gotovo nemoguće razrješenje

Međutim, i na tom skupu u povodu 20. obljetnice Akademije, kao uostalom na praktično svim raspravama o pravosuđu, preskočen je jedan od ozbiljnih i vrlo ograničavajućih razloga petrificiranja stanja u pravosuđu. To je tzv. trajni mandat sudaca kao ustavna kategorija, kao nešto što osobi koja bude imenovana za suca jamči da će biti sudac daljnjih (ovisno o dobi) 30 ili čak i 45 godina.

Pregledom članka 122. Ustava Republike Hrvatske, kao i prakse razrješenja (sudac će biti razriješen sudačke dužnosti: ako to sam zatraži, ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju dužnost, ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti, ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenoga teškog stegov­nog djela, tako odluči Državno sudbeno vijeće i kad navrši sedamdeset godina), jasno je da se ne može razriješiti nijednog suca koji ispunjava barem neke minimume u svojem radu, posebno ne zato što na tržištu postoji niz onih koji bi to bolje radili.

Reizbor nije bauk

Naravno da trajni mandat (koji nije standard u svim državama, ali nije ni rijetkost) ima i svojih prednosti, ali smeta što se bilo kakva rasprava koja bi uključivala i trajni mandat tretira skoro kao zabranjena tema. Naravno, to ne znači da trajni mandat treba ukinuti, znači samo da treba istražiti utječe li na rad pravosuđa tako da bi taj rad bio bolji uz neko drugo rješenje. Pri tome ne smijemo zaboraviti da svatko tko ima npr. desetogodišnji sudački staž ima i te kako dobre referencije za otvaranje odvjetničkog ureda (mnogi vodeći odvjetnici imaju svoju profesionalnu prošlost u pravosuđu) i teško je zamisliti da bi ukidanje trajnog mandata značilo ‘tjeranje ljudi na ulicu‘.

Jedna od mogućnosti je i da kod novog mandata pod jednakim uvjetima prednost ima onaj koji dovršava svoj mandat, a ne onaj tko ‘dolazi izvan sustava‘. Ako nekome to izgleda strašno loše, treba uzeti podatke o tzv. reizborima u bivšoj državi, ali i u nekim drugim profesijama, npr. sveučilišnih nastavnika, koji podliježu reizboru svakih pet godina i nitko se protiv toga ne buni iako je mnogim nastavnicima daleko teže nastaviti rad izvan sveučilišta nego sucima izvan pravosuđa.

Posljedice masovnih imenovanja

Nije problem ni ako zadržimo trajni mandat, ali onda u svakoj raspravi o poboljšanjima pravosuđa moramo vrlo jasno reći da kadrovski problemi ne postoje i da će uz iste kadrove stanje biti bitno bolje ako npr. uvedemo digitalizaciju i sl. U istom kontekstu potpuno se zaboravlja i činjenica da su suci u određenim razdobljima (godinama) masovno imenovani, što danas ni približno nije slučaj. To za posljedicu ima da npr. kada odu iz pravosuđa (u mirovinu najčešće) oni imenovani 1996. (to je vjerojatno prva takva ‘masovna‘ godina), ponovno će se dogoditi godine masovnih imenovanja, a to ni približno ne odgovara idealnom modelu koji svim generacijama jamči iste ili barem slične uvjete da postanu suci. Ako netko misli da pretjerujemo, podsjetit ćemo da je prošlo gotovo deset godina bez zapošljavanja vježbenika u pravosuđu, to se u novije vrijeme u minornim brojevima, ipak, mijenja, ali posljedice onih deset godina tek ćemo osjetiti.

Zaključno, pravosuđe je kralježnica svake pravne države, moramo učiniti sve da bude što bolje, a pri tome javni interes da imamo najbolje moguće suce mora biti ispred pojedinačnih, privatnih interesa bilo koga. Zaštitimo suce što više, ali ne tako da gubimo na kvaliteti, jer gubitak na kvaliteti ugrožava sve, a to sve uključuje i sve (aktualne i buduće) suce.