Pandemija je obilježila početak ere u kojoj ćemo živjeti uz stalne promjene. Iako mnogi od nas vjeruju da je ovo samo prolazno razdoblje, sve više čimbenika ukazuje na to da će naša budućnost biti prožeta gospodarskim, klimatskim, egzistencijalnim i mnogim drugim krizama. Uzroka za takvo stanje ima mnogo, a jedni od ključnih su eksponencijalni rast tehnologija u kombinaciji sa sve bržim stvaranjem novih znanja te nedostatak sposobnosti našeg mentalnog sklopa na brze i velike prilagodbe stalnim, složenim i nepredvidivim promjenama u okruženju. Pa što nam je onda činiti?
Albert Einstein je vjerovao da ne možemo riješiti problem koristeći isti način razmišljanja kao kad smo ga stvorili. Za to je potrebno osposobiti ljude za nove načine razmišljanja, vještine i sposobnosti za život i posao, kako bi u sadašnjosti, a posebno u budućnosti, mogli zdravo živjeti te uspješno, održivo i uravnoteženo napredovati.
Stoga se danas u školama i obrazovnim institucijama diljem svijeta postavljaju pitanja o tome kako obrazovanje prilagoditi svrsi, i iz perspektive ponude i iz perspektive potražnje. Na strani ponude problem je kvalitete, metodike i kvantitete. Postoji globalni nedostatak kvalificiranih nastavnika, a oni koji su u struci često nisu najbolje osposobljeni izraditi suvremen nastavni program pa on obiluje zastarjelim načinima učenja i ispitivanja studenata. Što se tiče potražnje, studenti su često nedovoljno kvalificirani u temeljnim društvenim vještinama potrebnim za kasniji život i loše su pripremljeni za brzu prilagodbu fleksibilnijem i promjenjivom okruženju. Prijelaz s učenja o činjenicama na učenje vještina i dobivanje sposobnosti potrebnih za stalnu prilagodbu promjenjivom, neizvjesnom, složenom i dvosmislenom okruženju je pitanje koje se često postavlja, što predstavlja izazov, ali i priliku za promjenu.
Nije iznenađujuće da je povezivanje svake škole i svakog studenta s resursima korištenjem Interneta velika ambicija mnogih. Bilo putem tehnoloških tvrtki koristeći rješenja za povezivanje s udaljenim područjima ili Vlade koje ulažu u fiksnu i mobilnu širokopojasnu infrastrukturu, mogućnost da svaka osoba ima pristup globalnim informacijama ključna je za našu osobnu i društvenu digitalnu transformaciju. Iako internetska povezanost ima važnu ulogu, informacije koje ona nudi treba integrirati s inovativnim obrazovnim tehnikama koje omogućuju holistički razvoj učenika i izgradnju odgovornih građana.
Premda se danas u javnosti jako promovira 'stemizacija' obrazovanja te razvoj sposobnosti usmjerenim digitalnim tehnologijama, sve veći broj stručnjaka upozorava da to nije dovoljno. Naime, uz razvoj sposobnosti lijeve strane mozga za područja znanosti, tehnologije, inženjeringa, i matematike (STEM) nužno je paralelno razvijati sposobnosti desne polovice mozga povezane s područjima humanosti, etike, kreativnosti i mašte (HECI), jer samo njihovom kombinacijom možemo postići odgovarajući osobni napredak te održiv i uravnotežen razvoj društva i gospodarstva. Uz to, kako bi se postigao široki uspjeh, svi pristupi i metodike podučavanja moraju biti održivi, replikabilni i skalabilni.
Procjenjuje se da je pandemija ubrzala osobnu i društvenu digitalnu transformacije za oko sedam puta te je učinila da nam postane posve normalno udaljeno komunicirati preko Interneta. U tom smislu se i isporuka obrazovanja također suočava s digitalnom disrupcijom korištenjem praksi i načina koje ranije nismo koristili u obrazovanju, a sve kako bi se iskustvo stjecanja vještina potpuno revolucioniralo.
Ako svakom studentu tj. učeniku – djetetu, tinejdžeru, odrasloj osobi, profesionalcu i umirovljeniku – možemo dati pristup najboljem sadržaju, bilo putem MOOC-a (npr. Coursera, EdX) ili YouTubea, tada više ne ovisimo o učitelju koji prenosi standardizirano znanje uglavnom na isti način kao prije sto godina. Takvim oblikom revolucije obrazovanja omogućili bismo svakoj osobi na svijetu pristupiti istom i najboljem sadržaju na jednostavan, povoljan i personaliziran način. Iako vjerujem da se djeci na početku obrazovanja mora osigurati učenje uz podršku učitelja, svakako je potrebno osmisli inovativne načine na koji djeca uče i kako učitelji podučavaju, pri čemu cijeli obrazovni sustav mora biti usmjeren razvoju sposobnosti potrebnih u budućnosti.
Inovativno učenje mora biti temeljeno na praktičnim projektima, a ne na čistom usvajanju sadržaja jer tako se bolje pripremamo za stvarni svijet, a uloga učitelja se transformira u ulogu trenera, mentora i katalizatora promjena. Svo znanje je dostupno na Internetu, a primarna uloga učitelja treba biti filtrirati, upućivati i prenositi informacije na jednostavan, intuitivan i smislen način. Bilo online u oblaku ili fizički u učionicama, mnogi tu ulogu učitelja vide kao rješavanje neravnoteže ponude i potražnje. Stvarnost će u sljedećem desetljeću biti hibridno učenje, ali velike promjene učenja kroz inovativne načine, metodike i alate za učenje tek trebaju zaživjeti.
Osim toga, obrazovanje je postalo iterativni proces (poput design thinkinga) jer smo već ušli u svijet u kojem obrazovanje ne prestaje nakon diplome, već je cjeloživotna aktivnost u kojoj se vještine i znanja ažuriraju i nadograđuju kako formalno tako i neformalno tijekom radnog vijeka. Vrednovanje učenja isključivo kroz kvocijent inteligencije (IQ) više nije dostatano, već valorizacija naučenog treba uključivati emocionalnu inteligenciju (EQ) te učenje iz preuzimanja rizika, inovacija i poduzetništva. Ako želimo imati gladak prijelaz s obrazovanja na posao, onda svakako trebamo obrazovanje uskladiti s budućnošću rada.
Na kraju, u nekim obrazovnim institucijama novi su pristupi u razvoju ili čak u praksi, ali do 2025. malo tko vjeruje da ćemo promijeniti cijeli sustav na nacionalnoj, pa i globalnoj razini. Međutim, sigurno je da će se tijekom tog razdoblja uzdići neke nove obrazovne institucije koje će koristiti nove načine učenja, inovativne metodike i alate te time mijenjati obrazovanja na sličan način kao što je Montesori promijenio predškolsko obrazovanje.
Ti budući predvodnici obrazovanja budućnosti diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, već testiraju, poboljšavaju i stvaraju nove i suvremenije načine obrazovanja. Vjerujem da će u sljedećih tri do sedam godina obrazovanje kao sektor proći kroz potpunu digitalnu disrupciju te doživjeti svoju renesansu.