Aktualno Preporučeno Preporuka urednika Tehnopolis

Vlačić: ‘Napad’ na hrvatsko tržište jedna je od najvećih barijera intenziviranja inovacija

Hrvatska bi se trebala strateški orijentirati prema nekolicini od načelno devet stupova koji predstavljalju plaftormu I4.0 i u tom ih smislu proaktivno promicati i poticati, smatra Ernest Vlačić jedan od govornika na Liderovoj konferenciji 4. industrijska revolucija koja će se održati 17. svibnja u Branimir Centru u Zagrebu.

Vlačić je suosnivač i direktor razvojno-istraživačke organizacije Novamina Centar Inovativnih Tehnologija, te pročelnik katedre Menadžmenta, organizacije i marketinga na Veleučilištu Baltazar Zaprešić, a na konferenciji će održati predavanje pod nazivom Prilika za reindustrijalizaciju posustajeće EU ekonomije – pogled iz industrijske perspektve. Ususret konferenciji popričali smo s Vlačićem o vrućim temama vezanim uz 4. industrijsku revoluciju.

S obzirom na hrvatsku industrijsku infrastrukturu, koliko ima prostora za inovacije?

Postoji čitav niz kritičnih faktora koji se postavljaju kao barijere uspješnom inoviranju u hrvatskom nacionalnom ekosustavu. Nažalost RH je u prošla tri desetljeća prošla kroz proces značajne de-industrijalizacije, i na taj način je deteriorirala značajan potencijal i kapacitet u smislu inovacijskog djelovanja, posebice u smislu inoviranja proizvoda.

Danas se na indeksu inovativnosti ‘EU Innovation Scoreboard 2017’ RH nalazi na poziciji treća odozada, ukazujući na to da sama inovacijska struktura i postojeći ekosustav nisu inovacijski prijemčivi i da ne potiču inoviranje. Drugi  problem vezan je za korporativni svijet, dobar dio korporacija u RH koje su u stranom vlasništvu ne potiče i ne prakticira inovativno djelovanje u podružnicama koje djeluju u RH. Stoga se obuhvat mogućnosti kvalitetnog inoviranja sužava na korporacije u vlasništvu RH, te mala i srednja poduzeća.

>>>4. industrijska revolucija – Galošić: Tvrtke koje ulažu u razvoj trebaju imati olakšice

Nažalost inovacijski uspjesi se u RH, i inače u svijetu, u medijima promoviraju najčešće kroz inovacijske šampione, pa tako oni čine statistiku pozitivnih prikaza slučajeva, i takve se onda najviše vole mediji i statistike nacionalnih financijskih instrumenata. U ostatku svijeta i u RH, događa se vrlo malo inovacija u malim i srednjim poduzećima.

Jedan je od indikatora neuspješnosti industrijskog inoviranja statistika neuspjeha malih i srednjih poduzeća kod prijava na Horizon2020 (svega 8 projekata od 2013, od kojih samo jedan faze 2), koji zorno pokazuju koliko je ustvari slabašan sveobuhvatni inovacijski kapacitet hrvatskih poduzeća.

Od brojnih kritičnih faktora inoviranja, jednu od najvećih barijera intenziviranju inoviranja predstavlja još uvijek mentalno ograničenje naših poduzetnika, pa i naših studenata (jer se sam kao profesor često susrećem s tim fenomenom), da je tržište koje treba inovativnim proizvodom ‘napasti’, lokalno tržište RH. Potencijalnim rušenjem te barijere otvara se potpuno novi svijet, odnosno internacionalizacijom inovativnog proizvoda poduzetnik ulazi u novu sferu u kojoj treba voditi računa o novim poslovnim modelima, globalnom konkurencijom, pravovremenom distribucijom inovacije, intelektualnim vlasništvom i svim drugim aspektima komercijalizacije inovacije.

Jesu li velika financijska sredstva nužna da bi u Hrvatskoj zaživjela industrija 4.0 ili se i s manjim budžetom može ostvariti promjena?

Prema Roland-Berger klasifikaciji spremnosti, odnosno prijemčivosti nacionalne industrije za implementaciju elemenata I4.0 hrvatska se nalazi na samom začelju EU zemalja i pripada u segmentu ‘oklijevača’, iza nas je samo Bugarska. Bez obzira na takvu poziciju industrija u RH djelomično je već usvojila i primijenila principe i tehnologije I4.0.

Prvenstveno se tu radi o primjeni Internet of Things (IoT) segmenta, oblaka (cloud) i u manjem djelu dijelu robotike. Zastupljeni su i drugi segmenti I4.0, no ipak sudjeluju u puno manjem obimu i intenzitetu.

Što se tiče nacionalnih strategija, u ovom trenutku ne postoji jedinstvena artikulirana strategija digitalizacije ili još specifičnije primjene elemenata I4.0 u gospodarstvu. Iste se ne spominju ni u S3 strategiji pametnih specijalizacija. Kad je u pitanju financiranje jedne takve sveobuhvatne inicijative, zaista je teško procijeniti koliko nas takvo strateško pozicioniranje može financijski stajati.

>>>Ususret 4. industrijskoj revoluciji – Štefanić: Hrvatskoj nedostaje strategija digitalnog obrazovanja

Osobno vjerujem da se ne radi o manjim budžetskim sredstvima, ali jednako tako smatram da se usmjeravanje prema I4.0 može financirati umjerenim, odnosno za RH priuštivim sredstvima. Za takav je iskorak osim nešto novaca potrebno posjedovati malo tehnološkog vizionarstva (technologyforecast), usuda i naravno političke potpore.

U tom kontekstu RH bi se trebala strateški orijentirati prema nekolicini od načelno devet stupova koji predstavljaju platformu I4.0, i u tom ih smislu proaktivno promicati i poticati. Iako se per se ne nalazi u postulatima I4.0, već je utemeljena prethodnoj industrijskoj revoluciji, sveprisutna hvalevrijedna STEM inicijativa može predstavljati jedan od prvi procesnih koraka. Takve i slične inicijative treba strukturirano, poticajno i strateški nadograditi prikladnim specifičnim učenjima i tehnologijama koje onda vode prema industriji intenzivne primjene platforme I4.0.
Pitam se, postoji li za RH uopće alternativa u tom smislu!?

Više o svijetlim primjerima u Hrvatskoj, o inovativnom gospodarstvu 4.0, bankarskoj revoluciji, njemačkom putu u digitalu i raznim zanimljivim temama saznajte na konferenciji 4. industrijska revolucija koja će se održati 17. svibnja u Branimir Centru u Zagrebu. Prijavite se!

Koliko je u domaćim kompanijama zastupljen inovacijski menadžment?

Proces inovacijskog menadžmenta je relativno složen proces per se. On započinje generacijom ideje (ideacijom), a završava njegovom komercijalizacijom ili utjelovljenjem same inovacije ako se radi o inoviranju organizacijskog tipa. Inovacijski menadžment se na visoko strukturiranoj razini provodi u relativno manjem broju hrvatskih kompanija, uglavnom se tu radi o korporacijama koje su za upravljanje procesom inovacijskog menadžmenta postavile profesionalne menadžere.

Na niže strukturiranim razinama i procedurama, kao i na potpuno ad-hoc razini, isti se provodi u praktično svim organizacijama koje se bave tehnološkim razvojem ili bilo kojim drugim oblikom produciranja inovativnih usluga ili proizvoda. U takvim se organizacijama upravljanjem inovacijskim procesom bave osobe koje primarno odrađuju dugi menadžerski posao, primjerice menadžeri razvoja, vrhovni menadžeri, menadžeri proizvodnje ili neke njihove kombinacije.

>>>Vidović: U proces digitalne transformacije moraju se uključiti svi, i kompanije i država

Iako danas u RH postoje već i studiji koji posjeduju dopusnicu za provedbu cjelovitog specijalističkog studija inovacijskog menadžmenta, postavlja se pitanje postoji li kritična masa potražnje za takve specijaliste kako bi se takvi programi aktivirali. Odnosno, je li gospodarstvo, pa onda i javni sektor, u RH dovoljno robustan i prijemčiv kako bi mogao apsorbirati ponuđenu količinu profesionalnih inovacijskih menadžera koja bi takvim specijalističkim studijima predstavljala točku financijskog pokrića.

Osim u gospodarskom sektoru, inovacije se procesno provode i u javnom sektoru, pa se tako razvija pojam Inovacija/inoviranje u javnom sektoru (eng. PublicSectorInnovation – PSI). Hrvatska zasada nije kulturološki dovoljno prijemčiva za strukturiranu primjenu PSI-a, iako pozitivan primjer profesionalno strukturiranog pristupa inoviranju u javnom sektoru predstavljaju FINA i neka ministarstva.

Koje industrijske grane mogu najviše profitirati od industrije 4.0?

Elementi I4.0 se mogu primijeniti u gotovo svim industrijskim granama s manjim ili većim intenzitetom, pa nije neobično da se ista primjenjuje i u javnom sektoru. Jedan od krovnih ciljeva uvođenja I4.0 definiran je kao pružanje multidisciplinarne tehnološke podloge kojom se stvaraju proizvodi višeg tržišnog obujma, krojeni prema i prilagođeni krajnjem kupcu, lokalno/regionalno proizvedeni, promptno isporučeni (on-demand), a sve to po prihvatljivom odnosu cijene/kvalitete.

Stoga ako reindustrijalizacijsku priliku RH uz pomoć I4.0 promatramo kroz prethodno definiran cilj najviši se efekti primjene elemenata I4.0 mogu ostvariti u industrijama koje imaju nešto višu radno intenzivnu komponentu, primjerice tekstilna, kožna, drvna, elektro industrija, zatim tu su industrije duboke nišne diferencijacije u kojima se tržišno takmiči nekoliko naših poduzeća (DOKING, ALTPRO, RIMAC, i slični).

>>>Divjak: MZO osigurao 100 milijuna kuna za zanimanja koja još ne postoje

Ili su to pak jednostavno industrije koja mogu regionalno ili lokalno funkcionirati a kao takve nude proizvode višeg ili visokog tržišnog obujma koje danas obično uvozimo iz Kine ili drugih Azijskih zemalja (igračke, wearables, elektronički uređaji i slično).

Osim prirodne implementacije u industrijskim granama, I4.0 predstavlja izvrstan katalizator kao i ‘tehnološko ljepilo’ u hibridnom djelovanju naizgled nespojivih inovacija i sustava upravljanja kvalitetom. U RH postoje i odlični primjeri nedavno implementiranih takvih praksi.

Komentari