On je profesor digitalnog marketinga i analitike na Veleučilištu u Šibeniku, DJ i nekadašnji vlasnik poznatih klubova, a uz to je i poduzetnik. Njegovo ime je Sergej Lugović i vlasnik je tvrtke Vesela motika, u kojoj je razvio tehnologiju uz koju se povrće i jestivo bilje može uzgajati u stanovima, kućama, garažama i tavanima – i to s odličnim rezultatima. Već godinama Lugović proučava svijet poljoprivrede i posebno ga interesiraju inovacije u svijetu agronomije sa znanstvenim pristupom uzgoju, pa je tako 2019. odlučio ući u poduzetništvo i osnovao poduzeće koje na znanstveni način pristupa poljoprivredi i svim njezinim metodama.
Kako je nastala potreba za otvaranjem Vesele motike?
– Kad sam shvatio da se želim baviti tehnologijama i hranom u urbanim sredinama, htio sam odvojiti posao na fakultetu od privatnog posla. Krenuli smo iz iznajmljenog prostora od 20 četvornih metara i tako je otvoren naš prvi mali laboratorij. Od početka smo se vodili time da ako istražujemo nešto za uzgoj, onda to nekomu moramo i prodati.
Priča se lagano razvijala i 2019. odlučio sam da ne mogu sjediti na dva mjesta, a u međuvremenu sam i doktorirao strojno učenje te odlučio da se u potpunosti želim posvetiti poduzetništvu. Nedugo nakon te odluke, kao što i sami znate, dogodila su se dva potresa i dva lockdowna...
Što vas je u to vrijeme najviše ‘pogodilo‘?
– Razvili smo platformu Cleverwheel za kratke lance nabave. To je po meni koji dolazim iz poslovnih informacijskih sustava sustav koji pokriva cijeli proces od pakiranja, kontrole kvalitete, računa, otpremnice – ma sve. Tri smo godine razvijali taj sustav s kooperantima i pokrenuli ga usred korone. Onda se dogodilo da sustav koji smo toliko dugo razvijali zamijene Facebook grupe koje su zbog pandemije preko noći postale web-shopovi.
Znali smo da imamo dobar softver, ali na tržištu više nije bilo potrebe. Odlučili smo se vratiti korijenima i počeli uzgajati i prodavati povrće i jestivo bilje za vrijeme korone ne bismo li preživjeli. Bili smo uključeni kao technology supplier na nekim EU projektima, ali je tada financiranje bilo zaustavljeno na šest mjeseci. Nismo znali kako ćemo uopće plaćati ljude i radili smo sve, od prodaje na tržnicama do dostava i raznih drugih usluga.
Danas ste u većem prostoru, a imate i više zaposlenih. Kako ste se uspjeli izvući?
– Vratili su se zahtjevi za tehnološkim rješenjima, a samim time dobili smo nove klijente. Poslujemo na tri vertikale: jedi, uzgajaj i živi zeleno. Da bismo mogli uzgojiti, moramo razumjeti agrotehnologiju i uzgojne procese, a kada već uzgajamo, to ćemo i prodati. Ipak, u međuvremenu se otvorio jedan vrlo zanimljiv segment poslovanja, a to je da agrotehnologiju možemo primijeniti i u zelenim rješenjima.
Moram se pohvaliti da smo dobili jedan projekt iz europskog programa Obzor čiji je nositelj institut Fraunhofer i to je za nas velika stvar. Osigurao nam je stabilnost za istraživanje, a onda se to sve prelijeva u komercijalne projekte. Vlasnici nekretnina i izvođači radova sve više shvaćaju važnost zelenila i ima dosta zelenih tehnologija, od zelenih zidova do zelenih krovova, a mi u tome uskačemo s rješenjima i osmišljavamo projekte prema potrebi. U suradnji s arhitektima, investitorima i građevinarima integriramo svoja rješenja, a sada već dobivamo upite i od kanala HoReCa.
U Hrvatskoj je i dalje najprisutniji klasični uzgoj. Zašto je tako i kakva bi promjena mogla biti najprofitabilnija?
– Vrlo je jednostavno. Problem vidim u nekoliko segmenata. Što se tiče klasičnog uzgoja, problem je nedostatak znanja. Ono što smo shvatili u razgovoru s klijentima jest da nije stvar da oni ne žele učiti, već da nemaju vremena za to. Onda se dogodi da dođe tvrtka Rajska rajčice, dobije 100-postotno financiranje za dva hektara plastenika i na konferenciji objavi da ne može preživjeti. Znači da nešto tu ne štima.
Poticaji su socijalna pomoć i onda ih je bolje tako nazvati. Vrlo sam otvoreno rekao na jednoj konferenciji da za to postoje rješenja. Umjesto poticaja, dajte bonove ili vaučere građanima preko sustava e-Građani i neka oni odluče gdje će potrošiti taj novac. Uvijek govorim da bi prava paradigma trebala biti od stola do polja, a ne obrnuto. Da poljoprivrednik zna što nekomu treba, to bi proizvodio, a za to je potreban dobar informacijski sustav.
U poljoprivredu se mnogo ulaže, a na temelju nekih domaćih i svjetskih primjera dalo bi se zaključiti da taj novac propada zbog loše strategije. Zašto propadaju novi projekti?
– S obzirom na svoj background, jako dobro razumijem svijet startupova. Kad se pojavi neka nova poljoprivredna tehnologija, javlja se fear of missing out i svi odjednom žele uložiti milijune. Fondovi rizičnoga kapitala igraju na to da im jedan od sto uspije i tu se pojavio i vertikalni uzgoj kao nova tehnologija, ali svi ti startupovi su za investitora samo broj, jer što je startup? Financijski proizvod! Na primjer, mi smo sa svojim partnerima razvili kontejner za uzgoj začinskog bilja i povrća.
To smo financirali sami i došli do gotovog proizvoda koji može proizvesti do 750 kg microgreensa (povrće i začinsko bilje koje još nije sazrelo, op.a.) na mjesec uz potrošnju struje od 800 kW. To je uistinu održivo i isplativo, ali problem je što danas svatko ima priču u kojoj često nedostaje znanja. Investitori to ne znaju i na kraju se izgubi ogromna količina novca na projektu koji je manjkav. Sustav poslovanja ne može trpjeti rast koji se očekuje na temelju uloženoga kapitala i na kraju se razvijaju tehnologije koje više troše nego što zarađuju.
Cijeli razgovor možete pročitati u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera.