Umro je Marinko Zadro, hrvatski kralj šećera, u 83. godini. Imao sam samo jednom priliku, a mogu reći i čast susresti se s njim, u svibnju 2015. Lideru je tada dao intervju, iako nije bio sklon toj formi razgovora, no sjećam se da je tada rekao da je pristao jer cijeni novinu za koju radim.
Povod je tada bila ponuda kupnje Tvornice šećera Osijek i nekretnina i brendova Dalmacijavina. Projekt Dalmacijavina je uspio realizirati prepustivši upravljanje svom unuku Luki Diel - Zadri, osječku šećeranu pak nije, kao što nije bio ni sklon spajanju domaćih šećerana, iako su mnogi sugerirali da je to najbolje rješenje s obzirom na tržišne prilike u svijetu. Tek će 2019. dati ‘zeleno svjetlo‘ za taj projekt pa će se krajem listopada te godine tri hrvatske šećerane spojiti u Hrvatsku industriju šećera.
Dočekao nas je u uredu svoje tvrtke EOS-Z preko koje je bio većinski suvlasnik Vira. Tokom našeg razgovora mnogo smo pričali o industriji šećera u Hrvatskoj za koju smo još tada znali da ne ide sve kao po loju. Ali i o mnogim drugim stvarima. No ono što je mene fasciniralo tokom razgovora s njim bilo je to što sam upoznao čovjeka o kojem sam unaprijed stvorio sliku koja nije bila prava.
Tada sam napisao da je Marinko Zadro zanimljiv sugovornik jer dok razgovarate s njim, često se od srca nasmijete načinu kako on interpretira zbivanja. Bio je vrlo izravan, biznismen staroga kova, iskusan i dokazan još u bivšem sistemu. Prije početka intervjua 45 minuta smo pričali o tvrtkama u bivšem sistemu, o Titu. Iako porijeklom iz Hercegovine (rođen je 1941. godine u Mamićima Donjim, hercegovačkom selu u blizini Gruda), puno hladnije glave i realnije je govorio o tim temama nego što bi se očekivalo od čovjeka iz njegovih krajeva.
Nakon srednje poljoprivredne škole koju je završio u Čapljini, otišao je u Slavoniju, na Poljoprivredno dobro Valpovo. U Novom Sadu je diplomirao na tamošnjem Tehnološkom fakultetu, a tema mu je bila proizvodnja šećera kod svjetski uglednog profesora Sigmuna Wolfa.
Postavio je, pričao je tada, šećeranu u Sremskoj Mitrovici, u kojoj je bio direktor, na noge, a trgovinom šećera bavio se i nakon što se 1987. preselio u Zagreb kada je imenovan za direktora tvrtke Emona Commerce. Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća kupio je pivovaru u Grudama, no zbog propasti Glumina banke u kojoj je imao dosta novca bio je prisiljen na prodaju 51 posto udjela. Spas je našao u belgijskoj kompaniji Interbrew od kojeg je Zadro kasnije opet otkupio tih 51 posto. Kratko je imao i dionice Badela 1862, a 2002. kupio je Viro u stečaju zajedno s Draženom Robićem. Sedam godina kasnije Viro je postao većinski vlasnik županjske Sladorane.
Život ga nije mazio, a imao je i nešto poslovnih padova poput Grudske pivovare. No puno je više bilo uspona.
Unazad godinu dana nekoliko sam puta kontaktirao njegovog sina Željka Zadru, predsjednika Uprave Hrvatske industrije šećera. Želio sam napisati životnu priču o Marinku Zadri, no zbog smrti njegove supruge tada smo to prolongirali za neko drugo vrijeme.
Smrću Marinka Zadre otišao je još jedan menadžer iz stare garde koji je sudjelovao u razvoju hrvatskog gospodarstva.