Najveća inflacija u posljednjih 40 godina nema previše veze s tržištem ni s ekonomskim ciklusima, pa se i borba protiv nje vodi upravo takvim, ne-ekonomskim sredstvima. U posljednje tri i nešto godine navikli smo na ‘ništa nas ne smije iznenaditi‘ scenarij koji se odigrava diljem Europe. Tako nikoga ne iznenađuje to što je francuski ministar financija Bruno Le Maire još u ožujku ove godine s vodećim lancima supermarketa postigao dogovor o antiinflacijskoj košarici kako bi građanima smanjili troškove osnovnih namirnica. Maloprodajne su tvrtke pristale kupcima ponuditi ‘najniže moguće cijene‘ u razdoblju od tri mjeseca za artikle koje su same odabrale. Potom su najveće prehrambene tvrtke obećale da će od srpnja sniziti cijene stotinama proizvoda – uz ministrovu prijetnju kako će im zalijepiti sankcije ako prekrše obećanje.
Španjolska je, pak, odlučila da neće naplaćivati PDV na osnovne namirnice sve dok cijene ne budu ‘prikladnije‘. 4-postotni PDV ukinut je 1. siječnja s namjero da mjera traje do kraja lipnja. No, PDV neće naplaćivati niti nakon isteka tog roka, iako je stopa inflacije upravo u Španjolskoj najviše pala (pet postotnih bodova u pet mjeseci) i sada je među zemljama s najnižom inflacijom (trenutno se vrti oko 3 posto).
Iako više od tri godine nije članica EU i Velika Britanija prilično precizno slijedi netržišne intervencionističke mjere kako bi ublažila inflacijski udar. Naime, prošloga je mjeseca britanski regulator za tržišno natjecanje upozorio supermarkete da prati njihove opskrbne lance kako bi bil ojasnije zašto cijene rastu. Uz to, zakonodavac je pokrenuo i istragu o cijenama u lancima opskrbe hranom kako bi utvrdili koliki je utjecaj vanjskih uzroka na opskrbni lanac, poput uvezene hrane i globalnih cijena poljoprivrednih proizvoda. Jer, teza je da su cijene neopravdano visoke, ulazni troškovi (energija, transport, hrana) padaju, a cijene u trgovinama i dalje rastu.
Međutim, ono što se iz nepoznatoga razloga u tim istim političkim krugovima gotovo uopće ne spominje jest činjenica da osim cijena rastu i – plaće. Prosječna je plaća u EU u godinu dana porasla gotovo 200 eura, s 1900 na 2066 eura – oko 9 posto, što je iznad razine inflacije i u EU i u eurozoni. O tome je li prosječna razina plaća dovoljna za mjesečno preživljavanje druga je priča, no činjenica je da u kontekstu uzročno-posljedičnih pojava ne povezati ova dva rasta znači praviti se ekonomski glup. U međuvremenu, borba za spuštanje inflacije nastavlja se i tržišnim mehanizmima, prije svega podizanjem kamata, posljedično i recesijom. Europska je središnja banka upravo opet (potpuno očekivano) podignula referentnu stopu za dodatnih 0,25 baznih bodova, na najvišu razinu u 22 godine, unatoč slabom gospodarstvu, prognoziravši visoku stopu temeljne inflacije koja isključuje hranu i energiju. Kamatna stopa za refinanciranje banaka tako će iznositi četiri posto, kamatna stopa na prekonoćne depozite banaka 3,5 posto, a za prekonoćne će kredite komercijalne banke plaćati kamatu od 4,25 posto. Od srpnja prošle godine ECB je podigao kamatne stope u eurozoni za čak četiri postotna boda. Pri tome je prva dama ECB-a Christine Lagarde poručila kako još uvijek ima prostora za rast, jer se očekuje da će inflacija i dalje biti previsoka. Dakle, praktički je najavila podizanje kamatnih stopa i u srpnju.
Kako se procjenjuju odluke ECB-a do kraja godine kao i visina inflacije pročitajte u novome broju tiskanog ili digitalnog Lidera.