Za razliku od realnih predstavnika generacije X i milenijaca u krizi srednjih godina, predstavnici generacije Z slove i kao sjajni podizači samopouzdanja. Generacija je to koja jednom nogom čvrsto stoji na zemlji (ta, odrastala je tijekom ekonomske krize), a drugom je u doticaju s višim instancama jer je čest konzument sadržaja s new age, duhovnim ili religioznim predznakom. Njezini su pripadnici drčni, ali i osjetljivi.
Oni su inkluzivna i empatična generacija koja zna kako je to kad si ‘u banani‘ i kako pružiti utjehu prijatelju u nevolji. Međutim, novija istraživanja pokazuju da predstavnici generacije Z, u svoj svojoj tankoćutnosti i želji da izgrade ljepši svijet, ne mogu ili ne žele prihvatiti sebe, odnosno svoj fizički izgled. Novija istraživanja pokazuju da su mlađi od 30 godina sve češći konzumenti usluga estetske kirurgije, od većih zahvata poput rinoplastike pa do botoksa ili filera.
Stoga, postavlja se pitanje je li interes za korekcijama odraz njihove dubinske nesigurnosti i nametnutih standarda ljepote ili su oni, i u tom području života, drčniji, spremniji uzeti stvar u svoje ruke – jer ako im majčica priroda nije podarila ravan nos, sami će si ga napraviti.
Tri čimbenika
Kako u članku o trendu estetskih korekcija među mlađom publikom prenosi portal Highsnobiety, u veljači ove godine American Academy of Facial Plastic and Reconstructive Surgery (AAFPRS) objavio je istraživanje prema kojem je 75 posto američkih kirurga izjavilo da im se znatno povećao broj pacijenata mlađih od 30 godina.
Životne vrijednosti generacije Z u suprotnosti su s njezinim sve većim sudjelovanjem u industriji kozmetičkih zahvata, pa sve veći broj stručnjaka od psihologa do marketingaša pokušava pronaći uzroke tog paradoksa. Mladi se istodobno pokoravaju standardima ljepote koji daju prednost tipičnim europskim karakteristikama (mali nos, svijetla koža) i iosuđuju ih, a, kako nastavlja Highsnobiety, to pokazuje koliko su duboko ukorijenjene naše predodžbe o ljepoti, odnosno o tome što ljepota jest ili mora biti. Iako spomenuto istraživanje ne otkriva što motivira mlade da promijene svoj vanjski izgled (koliko je to moguće), Dana Merkowitz, profesorica sociologije i rodnih studija na Sveučilištu Louisiana State i autorica knjige ‘Botox Nation: Changing the Face of America‘, smatra da su u igri tri čimbenika, odnosno kulturna fenomena.
Ona je lani intervjuirala 25 žena u dobi od 20 i 25 godina koje upotreblavaju botoks i filere te zaključila da na sve veću potražnju (i potrebu) za zahvatima kod mladih, za početak, utječe njihova normalizacija. Reći da ste bili na filerima i botoksu više nije bauk, to se sve rjeđe skriva. Drugi je čimbenik činjenica da su botoksi i fileri, zbog veće potražnje, postali dostupniji, a kao treći, najopasniji, navodi kontinuiranu potrebu za savršenstvom, posebno u online svijetu.
Kako je za Highsnobiety izjavila plastična kirurginja iz New Yorka Jennifer Levine društvene platforme pridonose rastućem interesu za plastičnu kirurgiju i ‘injekcije‘ među mlađim pacijentima, koji među svojim vršnjacima osjećaju manju stigmu nego starije dobne skupine. Platforme poput TikToka učinile su kozmetičke zahvate prisutnijim, pa čak i ‘normalnijim‘, a mladim je korisnicima iznimno važno izgledati što bolje na fotografijama. I nitko (od njihovih vršnjaka) ih ne krivi ako se za to bocnu injekcijom botoksa. Problem je i što se izgled žena, bez obzira na dob, tretira kao kapital – njihova je ljepota valuta koja determinira društveni i profesionalni uspjeh. Znaju to i mladi koji ulažu u svoju ljepotu (zahvate) jer smatraju da će im to jamčiti uspjeh u poslu, kakav god da on jest (online ili offline). Botoksi i fileri tada se ne kupuju iz nesigurnosti, već zbog pritiska zajednice.
Nasjeli na spiku
Industrija ljepote, pritom, ne čini ništa što bi taj pritisak smanjilo već, upravo suprotno, operacije i korekcije maskiraju u fraze poput ‘brige o sebi‘ ili ‘osnaživanja‘. Harper‘s Bazaar je 2017. razgovarao s mladim ženama koje su odluku o odlasku pod nož opisale kao krajnje feminističku, doživjele je kao pravo da mijenjaju, ‘upravljaju‘ i sa svojim izgledom rade što god hoće. To uvjerenje, smatra Highsnobiety, uklapa se u pop-feminističko kulturno okružje kojem pripadaju i Netflixova adaptacija ‘#Girlboss‘ Sophije Amoruso; The Wing, coworking prostor Audrey Gelman samo za žene, statua ‘Neustrašive djevojke‘ na Wall Streetu…
Ipak, ma koliko novi pop-feminizam može služiti mladim ženama da se izbore za svoja prava (pa i pravo da izgledaju kako god hoće), valja imati na umu da iz prikrajka stalno vrebaju kompanije koje ga žele kapitalizirati i iskoristiti nesigurnosti. Novinarka Jessica DeFino za Highsnobiety je izjavila da je odluka da se podvrgne kozmetičkom zahvatu na neki način ‘iznuđena‘. Drugim riječima, manipuliranje fizičkim izgledom se nagrađuje, promovira kao ‘uzimanje stvari u svoje ruke‘, a zapravo je daleko od toga.
Mladi su naprosto nasjeli na ‘spiku‘. Ili, riječima DeFino, iznimno je problematično promovirati stajalište da je sve što žena radi ili bira činiti sa svojim izgledom, feministički, jer se time zaobilaze kulturni i socioekonomski čimbenici koji utječu na izbore. Dakle, pogrešno je reći da plastična kirurgija (uvijek) osnažuje žene. Ona zapravo pomaže održati kulturu, odnosno nerealne standarde ljepote koji štete svakome.
– Standardi ljepote fizičke su manifestacije sustava ugnjetavanja – u osnovi bilo koji standard ljepote može se pratiti unatrag, do većeg sustava ugnjetavanja poput rasizma, nadmoći bijele rase, seksizma, ageisma… – rekla je novinarka i kritičarka industrije ljepote DeFino, koja smatra da se kozmetički zahvati, u suštini, predstavljaju kao svojevrsni lijekovi, terapija za diskriminaciju svake vrste. Botoks je tako lijek za agesim, a liposukcija sjajna terapija za diskriminirane zbog težine. I, razumljivo, lakše je posegnuti za lijekom nego se boriti protiv sustava.
Žrtve standarda ljepote
Ipak, DeFino smatra da bismo trebali biti ogorčeni na industriju ljepote koja uopće nudi takva rješenja za sustavne probleme. Dakle, u ovom slučaju, nije čak ni priča o tome treba li određenom kozmetičkom zahvatu reći ‘da‘ ili ‘ne‘, posebno kad je riječ o mlađima od 30, već o ideji da svatko tko razmišlja o takvom zahvatu prepozna zašto ga uopće radi. Bez obzira na to je li riječ o nesigurnosti ili feminističkoj ideji da svatko sa svojim tijelom može raditi što hoće, iza svih tih motiva ipak stoji trula ideja da ljepota određuje ekonomski i društveni uspjeh.
Potrošači su, bez sumnje, žrtve nerealnih standarda ljepote i potrebe (inherentno ljudske) da se uklope u društvo. Ili, kako je lijepo zaključio Highsnobiety, kultura ljepote istodobno nas čini žrtvama i počiniteljima, obespravljenima i ohrabrenima. Ona djeluje na proturječjima: govori nam da trebamo biti i mršavi i s oblinama, svijetle puti i preplanuli, našminkani i izgledati prirodno, samopouzdani i sramiti se svog tijela, voljeti se i mrziti.
S obzirom na to da je generacija Z najviše u kontaktu sa svojim fizičkim izgledom jer, praktički, živi na društvenim mrežama za koje se snima i fotografira, ti se suštinski paradoksi kulture ljepote najviše odražavaju na živote njezinih pripadnika. I da, ta proturječja mogu koegzistirati, ona nas čine ljudima, ali, kad su u pitanju ljepota i kozmetički zahvati, svi bismo se trebali zapitati gdje završava sloboda (raditi sa svojim tijelom što te volja), a gdje ste nasjeli na marketinški trik i nahranili svoje nesigurnosti.