Kako su mnogobrojni mislioci poučavali ‘ono o čemu danas razmišljaš to ćeš biti sutra‘, gotovo da i nema aspekta u našem životu u kojem to pravilo vrijedi, no sve češće si postavljam pitanje vrijedi li isto i za mirovinski sustav.
Naime, današnji umirovljenici s godinama i godinama minulog rada ni sanjali nisu ovakve mirovine koje sada primaju i pitam se gdje je zakazao sustav. Ponekad mi se čini da se mirovinski sustav ponaša kao ‘lanac sreće‘ tako da oni koji se prvi uključe u sustav imaju zajamčene priljeve i pravila se ispunjavaju dokle god postoji široka baza uplatitelja, a od čuvene Ponzijeve piramide razlikuje ga zakonska obaveza jer niti jedan sudionik ne može dobrovoljno izaći iz sustava i tako prekinuti lanac.Na pitanje kako sebe vide u budućnosti tj. u mirovini, većina sugovornika s kojima razgovaram o ovoj temi unazad nekoliko mjeseci u naponu su intelektualne, radne i životne snage i rijetko spominju mirovinu kao izvor prihoda u trećoj životnoj dobi, već razmišljaju o određenim alternativnim scenarijima koje navodim u nastavku.
1. ZajedniceNe tako davno još su generacije naših djedova i baka imale po pet do deset djece. Danas to više nije ni približno tako jer postoji mirovinski sustav koji bi se trebao pobrinuti za njegove članove, a rijetko tko i razmišlja na način da mu djeca osiguraju budućnost, jer i ta djeca sve kasnije napuštaju dom pa je roditeljska briga sve dugoročnija. Druga je krajnost da je sve više samaca, tj. jednočlanih kućanstava (u SAD-u ih je čak 36 posto od ukupno punoljetnog stanovništva), a prognoze za EU su da će se do 2050. broj od 3,5 uzdržavatelja po jednom umirovljeniku prepoloviti. Zabrinjava i nedavno objavljena studija MMF-a u kojoj se navodi da ukoliko bi umirovljenici živjeli dulje, primjerice 3 godine, tada bi to izazvalo dodatne troškove za mirovinski sustav u visini od čak 50 posto BDP-a u razvijenim tržištima, odnosno 25 posto za ekonomije u razvoju. Stoga je jedan od scenarija upravo udruživanje u zajednice, kako bi se dijeljenjem zajedničkih troškova umanjila fiksna komponenta života i uživalo u sinergijskim efektima manje zajednice bez oslanjanja na velik i nepouzdan sustav.
2. Povratak prirodi i seluJedan klijent mi je svojevremeno rekao: ‘Za pet godina prodajem svoje poduzeće i s tim novcem kupujem zemlju s kućom na selu, izvorom pitke vode, ulažem u geo istraživanja jer ta parcela mora imati i termalnu vodu pa ću imati neovisni sustav, povrtnjake, uzgoj cvijeća namijenjenog prodaji i doista neću živjeti od mirovine‘. Brojni su primjeri uspješnog života na selu stoga ovaj scenarij nije nimalo nemoguć.
3. Živjela globalizacijaNedavno je Forbes objavio listu zemalja koje su idealne za umirovljenje u smislu odnosa mirovine koju ostvarujete u zemlji minulog rada i troškova života u zemlji gdje vaša mirovina vrijedi više, makroekonomisti bi rekli uživate blagodati PPP-a – Power Purchase Parity (pariteta kupovne moći), a primjeri su brojni. Sjetite se samo naših ‘gastarbajtera‘ koji su godinama živjeli i radili na Zapadu i sada uživaju lijepe mirovine u Hrvatskoj. Drugim riječima postoje i druge zemlje u kojima PPP ide u korist naše mirovine. Stoga ako mislite mirovinu provesti u Hrvatskoj, već sada tražite posao u razvijenim ekonomijama (poput daleke Australije), a ako mislite živjeti od hrvatske mirovine, pratite zemlje na najširem pojasu globusa jer tamo ne samo što kuna vrijedi više, nego su i troškovi hrane, stanovanja i zdravstvene zaštite niži, a grijanje vam i ne treba.
4. GraveriKolokvijalni naziv ‘graveri‘ odnosi se na sve one ‘40-i-nešto-godišnjake‘ koji vode prilično aktivan život na kojem im i 20 godina mlađi mogu zavidjeti, a odlikuje ih kontinuirana intelektualna i fizička aktivnost kako bi im i mirovina bila upravo takva. Drugim riječima ‘umirovljenje niti nije opcija‘. Za ‘gravere‘ život nije sprint, nego upravo maraton i ništa se u životu ne događa preko noći nego se svaki dan ulaže kako bi i rezultat bio dugoročan. Umirovljeni i vitalan intelektualac je daleko konkurentniji i na tržištu rada te se njegovo bogato iskustvo može iskoristiti u gotovo svakom segmentu neovisno u kojem je on području stručnjak, a i poželjniji je član cijele zajednice jer nije nikome na teret.
Brojni su i alternativni scenariji od udomljavanja do organizacije u ciljane zajednice koje uključuju više generacija i koje se međusobno pomažu (kao što su primjerice kibuci u Izraelu ili amae način života u Japanu). Koliko god se neki od scenarija činili apsurdnim, ikakav scenarij je svakako bolji od apsurdno niske mirovine.
mr.sc. Tanja Rukavina, financijski i porezni savjetnik, ABAK USLUGE d.o.o.