Arhiva Preporučeno Preporuka urednika Znanja

Hrvoje Kačer: Nema više igre s prebivalištem i boravištem

prebivalištem

Iako je Republika Hrvatska još vrlo mlada država i iako s tim u vezi i ‘modus operandi’ reagiranja i stručne i druge javnosti na donesene zakone nije ni približno ujednačeno i kvalitetno kao u razvijenim i starim demokracijama, neke stvari ipak jako iznenađuju, štoviše zaprepašćuju.

Školski primjer gotovo potpune nezainteresiranosti javnosti, ali na neki način i države, jest Zakon o međunarodnome privatnom pravu, koji je prihvaćen 4. listopada 2017. i stupit će na snagu 29. siječnja 2019. te tada zamijeniti dosadašnji temeljni izvor međunarodnoga privatnog prava u Republici Hrvatskoj, Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koji je u bivšoj državi donesen davne 1982., a naša država preuzela ga je kao svoj 1991.

>>>Hrvoje Kačer: Treba brisati institut raspolaganja neizbrisanom hipotekom

Odgovornost na primjenjivačima

Ključno je naglasiti da Zakon o međunarodnome privatnom pravu znači kodifikaciju međunarodnoga privatnog prava jer sadržava pravila o mjerodavnom pravu (koje će se primijeniti na više mogućih različitih državnih prava) i pravila međunarodnoga procesnog prava koja uključuju pravila o nadležnosti, priznaju i ovrsi sudskih odluka. Ta će cjelovitost, kad stupi na snagu i počne se primjenjivati, značiti i prestanak važnosti pravila međunarodnoga privatnog prava sadržanih u posebnim zakonima.

Prema Zakonu o međunarodnome privatnom pravu, koji stupa na snagu 29. siječnja 2019., više se neće primjenjivati mjerodavno pravo ako je privatnopravni odnos neznatno povezan s njim, a s drugim je pravom u užoj vezi. Prihvaćena je i poveznica o uobičajenom boravištu
Za sada su procesnopravne i kolizijskopravne odredbe sadržane i u Pomorskom zakoniku, Zakonu o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu, Zakonu o mjenici, Zakonu o čeku, Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja, Zakonu o parničnom postupku i Stečajnom zakonu. Osim navedenih unutarnjih izvora odredbe o međunarodnome privatnom pravu sadržavaju međunarodni ugovori (dvostrani i višestrani) koji su na snazi u Hrvatskoj i po pravnoj su snazi iznad zakona.

Od pristupanja Hrvatske Europskoj uniji uredbe na razini Unije izravno su primjenjive u Hrvatskoj, što uključuje i uredbe o međunarodnoj nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka u građanskim i trgovačkim te nasljednim stvarima, zatim regulativu koja se odnosi na bračne sporove i predmete roditeljske odgovornosti, obveze uzdržavanja, određivanje mjerodavnog prava za ugovorne i izvanugovorne obveze.

>>>Hrvoje Kačer: Slučaj Lastovo – Ako država ne štiti ni ‘svoje’, čemu se mogu nadati poduzetnici?

Nije lako jednostavno nabrojiti što je to najvažnije u novome zakonu, uvijek postoji rizik da se nešto preskoči, zaboravi. Ipak, smatra se da su najvažnije međunarodna usklađenost rješenja, europeizacija i međunarodni izgled hrvatskoga međunarodnog privatnog prava. Napokon smo dočekali zakon koji nije donesen na brzinu, nego se čak predugo čekao; zakon koji ima uporište u temeljitom, strpljivom i nadasve stručnom radu pravne znanosti, zakon koji sigurno neće svake godine dočekivati nove novele kao priznanja dotadašnjeg lošeg rada i zakonodavca i predlagatelja.

Inače, novote su uglavnom utemeljene u europskom pravu, pa je tako prihvaćena poveznica uobičajeno boravište (mjesto u kojemu fizička osoba pretežno živi bez obzira na to jesu li njezin boravak ili nastanjenje u tome mjestu registrirani ili dopušteni) umjesto prebivališta. Kao veliku novost treba pohvaliti i istaknuti da je propisano da se neće primijeniti mjerodavno pravo ako je prema svim okolnostima očito da je privatnopravni odnos s tim pravom samo neznatno povezan, a da je s drugim pravom u očito užoj vezi. Velika je krutost prethodnog rješenja tako prilično omekšana, ali odgovornost je na primjenjivačima jer će morati pokazati veliko znanje i vještinu u vaganju okolnosti. Posebna je pozornost posvećena npr. zaštiti interesa djeteta, interesu slabije stranke u postupku. Mnogo je toga riješeno upućivanjem na tekst europskih uredbi odnosno međunarodnih ugovora.

Neprepoznato značenje zakona

Na kraju ono najvažnije: kako je uopće moguće da država ne prepozna značenje zakona koji je sama donijela? Da ga nije prepoznala, pokazuje to što se u javnosti o njemu gotovo uopće ne govori osim u vrlo uskim krugovima iako se on odnosi na svakog čovjeka. Nekoliko mjeseci prije njegova stupanja na snagu iznimka je samo tekst o najvećemu godišnjem skupu pravnika civilista u Opatiji, koji je pomno praćen, ali svi znamo da iznimka potvrđuje pravilo. Zar se ne bi mogle na sva četiri pravna fakulteta organizirati radionice za zainteresirane, naravno, uz u svijetu uobičajene načine koji potiču zainteresiranost (od odgovarajućih svjedožbi nadalje)? Nije prihvatljivo da stalno očekujemo i molimo da oni koji su dobro plaćeni za svoj (često loš) rad počnu raditi bolje i više. To se, sigurno, može, ali ne čini se.

>>>Hrvoje Kačer: Tumačenje zakona: Zašto vinogorje Komarna ne može računati na daljnji razvoj

Da se ipak može drukčije, pokazuje usamljeni primjer dugogodišnjeg izvođenja nastave u jednoj visokoškolskoj instituciji s gotovo dvostrukom satnicom, i to bez ikakva formaliziranja, naravno, i bez plaćanja. Studenti oduševljeni, posjećenost golema, a sustav to ni nakon više od deset godina nije prepoznao! Hoće li prije odustati profesor (zbog viška rada i truda) ili sustav (zbog ignoriranja)?


Pratite Lider na društvenim mrežama linkedininstagram
 
 

Komentari