Nakon dugogodišnjeg ulaganja, angažmana i entuzijazma, jesmo li pravilno vrednovani ili nas kolege i nadređeni počinju uzimati „zdravo za gotovo“? Prirodno je nakon nekog vremena umoriti se ukoliko imamo dojam da dajemo 120%. No, koje izbore tada imamo? I koje su nam ljudske vrijednosti potrebne kako bismo ih proveli u djelo?
Pitanje:
Javljam Vam se s jednim pitanjem koje me već dugo vremena mori.
Radim u kompaniji koja se bavi osmišljavanjem i implementacijom različitih kreativnih rješenja za potrebe oglasnih kampanja. Smatram se izuzetno kreativnom osobom te svoj posao radim s velikim entuzijazmom. Naravno i moji nadređeni su to također primijetili te su počeli zloupotrebljavati moje radno vrijeme. Granica između mog radnog i privatnog vremena više ne postoji te svi upiti koji dolaze u našu agenciju idu direktno meni.
U početku mi je to laskalo, ali kako je vrijeme odmicalo počela sam primjećivati da zapravo od toga i nemam neke prevelike koristi. Radni uvjeti su ostali identični tj. primanja i ostali benefiti nisu rasli proporcionalno uloženom trudu. Uz to sam primijetila da sve zasluge za „dobivene poslove“ uzima moj prvi nadređeni te da zapravo nitko niti ne zna tko je „autor“ pojedine kampanje. Naravno, ukoliko nešto pođe po zlu, odgovornost se prebacuje na mene.
S obzirom da mi se kompanija kao takva sviđa, a i kolege s kojima svakodnevno radim su mi postali izuzetno dragi, željela bi na neki način postaviti granice prema nadređenima i izboriti se za uloženi trud.
Unaprijed hvala na odgovoru.
Odgovor:
U retrospektivi Vašeg dosadašnjeg rada i angažmana na radnom mjestu prepoznajem dvije potrebe koje (neovisno jedna o drugoj) egzistiraju: prva je ta da želite povući granicu između svog radnog i privatnog vremena i bar se do neke mjere rasteretiti od odgovornosti osobe “preko koje idu direktno svi upiti“. Druga je ona u kojoj ste se svojim angažmanom, kreativnošću i entuzijazmom razvili u osobu koja puno radi, ulaže velik trud i time dobiva povjerenje nadređenih, ali ne i rast prihoda i ostalih benefita koji bi ga pratili.
Vaše pismo sam namjerno nazvala retrospektivom jer mi djeluje da ste napravili upravo to – nakon x godina rada u spomenutoj agenciji, kao da ste se okrenuli i s današnjeg aspekta pogledali unazad – na procese koji su se odvili i iskustvo koje ste s njima stekli.
Kako su gore spomenute potrebe nastale kao posljedice tih procesa, tako je realno i da će tražiti svoj „rasplet“ također kroz procese. Naglašavam ovo jer rješenja „preko noći“ ne postoje (koliko god bismo često željeli da postoji neki instant-lijek!)Novi odnosi s postojećim kolegama/nadređenima traže dosta vremena, dosljednosti i strpljenja.
Nadalje, ako sagledate svoje potrebe koliko-toliko objektivno, vjerujem da ćete i Vi primjetiti da su suprotne po svom usmjerenju. Konkretno, povlačenje granica i rasterećenje od odgovornosti upućuje na želju da se na Vas manje računa i da dobivate manje pažnje, zar ne? Na zaštitu sebe kao privatne osobe, na smanjenje angažmana i truda. Druga potreba odnosi se na dobivanje adekvatnog prepoznavanja (kroz povećanje prihoda i beneficije) za ono što ulažete i doprinosite. Njome upravo tražite pažnju...za ono što jeste i što radite. Istovremeno raditi na ove dvije potrebe odnosno dva različita smjera, ne znam je li moguće. Pokušajmo to pretočiti u brojke: recimo da sada radite 120%. S jedne strane je Vaša potreba da radite manje, dakle 100%, a s druge strane želite vrednovanje za dosadašnjih 120%! Kada biste se pojavili na razgovoru s nadređenim i postavili stvari na takav način, što bi Vam rekao? Pretpostavljam da bi Vas gledao u čudu...
Premda potpuno razumijem i jednu i drugu potebu, mislim da će Vam koristiti da razmislite o tome koja od njih uistinu ima prioritet. Kada jednom osvijestite ono što Vam je bitnije, tada ćete se lakše moći posvetiti smjeru u kojem želite ići.
Ako odlučite da se radi o povlačenju granice između radnog i privatnog vremena, tada ćete početi vježbati kako reći „ne“. Jedan od prvih je odrediti sebi od koliko sati se ne javljate na službene pozive...Drugi može biti „to danas ne stignem. Osim ako ne želiš da xy kampanju ostavimo za sutra“. Dijeljenje odgovornosti možete postići tako da od nadređenog tražite potvrdu/suglasnost kako ne biste ispali „glavni krivac“.Budući da ste kreativna osoba, vjerujem da ćete iznaći još puno različitih načina kako postaviti granicu. Ponavljam, s obzirom da se radi o uvođenju promjena u odnose, očekujte da će kolege i nadređeni u početku biti iznenađeni i zbunjeni , a možda i ljuti. Najbolji lijek za spomenute emocije su odlučnost, jasnoća, dosljednost i „hladna glava“.
Ukoliko pak odlučite da Vam je vrednovanje truda koji ulažete proiritet, radno vrijeme, granice i angažman se neće radikalno mijenjati. Ono što možete je dogovoriti sastanak s nadređenim i ukazati mu na količinu posla i odgovornosti koje nosite. Pripremite se dobro za taj sastanak – emotivan govor ponekad je manje prijemčiv od činjenica koje možete staviti u neku vrstu tablice: na primjer, rast Vašeg angažmana kroz protekle godine na poziciji koju obnašate te usporedbu s rastom Vaših prihoda i beneficija. Znam da kreativci nisu zaljubljenici u tablice,no ovakav prikaz može biti dobra „neutralna“ spona između Vas i nadređenog.
I nemojte zaboraviti da ih ne tražite osobnu uslugu već se dostojanstveno, argumentirano i iskreno zalažete za sebe!
Želite li (anonimno) postaviti pitanje na svoj poslovni izazov/dilemu/pitanje, pišite na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ana-Marija Vidjak, edukator i coachwww.sto-ako-ipak.hr