F. Scottu Fitzgeraldu je trebalo gotovo čitavo desetljeće da dovrši polu-autobiografsku novelu ‘Blaga je noć‘, čija radnja opisuje fizičko, financijsko i moralno propadanje čovjeka nevjerojatnog potencijala.
Dok je pisao novelu, Fitzgerald se sa svojom ženom Zeldom selio po Francuskoj, Švicarskoj i SAD-u, a na koncu je proveo osamnaest mjeseci u La Paixu, staroj ladanjskoj kući sjeverno od Baltimorea, koju je iznajmio dok se Zelda liječila od šizofrenije u obližnjoj klinici.
Dok je tamo živio, Fitzgerald je radio u tamnim i neurednim sobičcima, uz bocu gina. Kratke šetnje i beskrajno ručno zapisivanje ideja bile su jedine radnje u njegovu danu.
Jedan od razloga zašto je Fitzgeraldu trebalo tako dugo da dovrši novelu bio je i Zeldino zdravstveno stanje, koje se pogoršavalo. Pomislili bismo kako mi nije pomoglo niti sumorno okruženje, zaliveno alkoholom, u kojem je pisao.
Ipak, nedavna su istraživanja pokazala kako neuredna, mračna, glasna okolina i alkohol zapravo mogu biti pravi poticaj za produktivnost. Slaba ili prigušena svjetla mogu pomoći da slobodnije razmišljamo, tvrdi rad objavljen u časopisu Journal of Environmental Psychology. Konkretnije, prigušena svjetla skrivaju mnoge stvari koje nam inače odvraćaju pažnju i pomažu nas da se fokusiramo na vlastite misli.
Slijedeće je pitanje treba li radni stol biti uredan ili ne. Iako nam urednost pomaže u fokusiranju, rezultati jednog malog istraživanja su pokazali da rad na neurednom stolu pomaže u smišljanju kreativnih ideja.
Kathleen D. Vohs, profesorica Sveučilišta u Minnesoti, Carlson School of Management, tvrdi:
- Kreativnost se potiče odmicanjem od tradicije, reda i konvencija. Nesređena okolina predstavlja upravo to. –
Istraživanje, također, ide na ruku onima koji u potpunosti odbacuju radne stolove i pribjegavaju, primjerice, kafićima u potrazi za kreativnošću. Pokazalo se da ambijentalna buka (50 do 70 decibela) neznatno ometa mentalni proces, što ljudima pomaže da apstraktnije razmišljaju. Velika buka, veća od 80 decibela, primjerice, zvuk odvoza smeća ili zvuk perilice, u potpunosti ometa proces razmišljanja.
Kao i brojni kreativci današnjice, kao što su Donna Tartt, Quentin Tarantino, George R.R. Martin ili Neil Gaiman, i Fitzgerald je pisao ručno. Tek je pišući finalne verzije pribjegavao pisaćim strojevima. Iako to rijetki danas rade, ručno zapisivanje pomaže u generiranju ideja, učenju i pamćenju.
Druge su studije pokazale kako šetnje ili hodanje po prostorijama s visokim stropovima mogu pomoći u apstraktnijem razmišljanju.
Isto tako, blaga alkoholiziranost pomaže u rješavanju problema te dovodi do iznenadnih naleta lucidnosti. To, naravno, nije izgovor za opijanje u situacijama kada nam ističe rok za izvršavanje zadataka. U prosincu 1934. godine Fitzgerald je u pismu svom izdavaču, Maxwellu Perkinsu, napisao: - Uz bocu je moguće napisati kratku priču, ali za pisanje novele je potrebna mentalna brzina koja omogućava održavanje strukture u glavi. –
Fitzgeralt je dovršio novelu ‘Blaga je noć‘ uoči svog 37. rođendana, u jesen 1933. godine u La Paixu. Za to vrijeme se zdravstveno stanje njegove žene pogoršalo, otac mu je preminuo, a on sam je patio od posljedica tuberkuloze. Koristio je vlastite osjećaje profesionalnog, osobnog i obiteljskog neuspjeha kako bi stvorio lik Dicka Divera.
U pismu datiranom na 9. studenog 1938., napisao je kako kreativnost podrazumijeva ‘prodaju srca i najsnažnijih reakcija‘, a ne malih stvari i doživljaja koje povremeno podijelite za večerom. Male stvari - osvjetljenje, lagana buka i poneki promil - možda mogu pomoći, ali, da biste uspjeli, u projekt morate unijeti srce.